E-BY14151 – Rod Vasojevića

Nošnja Vasojevića muslimana 1912.

Genetika:

Zanimljivo je da grana E-BY14151 vasojevićki ima genetske rođake u Švedskoj u regionu Skane, na samom jugu. Oni su najvjerovatnije migranti sa Balkana davno u prošlost (najdalje prije 4800 godina).

Vrlo je vjerovatno da su pripadnici E-BY14151 sačinjavali predilirsku (pelazigijsku?), ilirsku i romansku strukturu stanovništva zapadnog Balkana, u prošlosti.

(u gornjem lijevom uglu, klikom na ikonu pored naslova, može se izabrati više opcija za pretraživanje mape – CTRL+scroll za zumiranje)

E-BY14151 grana ima zajedničke pretke najdalje prije 4800 godina. U nju spadaju:

E-BY14151 pleme Vasojevići – Bošnjaci i Srbi, E-BY14151 pleme Rajovići Srbi i E-BY14151 Bosanci i Krajišnici) – Bošnjaci i Srbi (20 testiranih)

Zatim širom Evrope E-BY14151 Italijani, E-BY14151 Švajcarci,  E-BY14151 Grci  i E-BY14151 Šveđani.

Prema proračunu stručnjaka, predak svih testiranih Vasojevića je živio prije 663 godine, što odgovara periodu 14. vijeka, tj. periodu pred osmansko osvajanje.

Najbliži su im srodnici E-BY14151 Rajovići iz Sandžaka (selo Žunjeviće kod Novog Pazara – svi srpske nacionalnosti). Rajovići su testirani pozitivni na BY14160 i smatra se da su se rano odvojili od pretka Vasojevića (prije više od 3000 godina)

Pleme Vasojevići

Ime

Vasojevići nose ime po rodonačelniku Vasu. Vaso je nepotvrđena historijska ličnost.

Legenda o Vasu sinu Keća Pontina i njegovoj braći Pipu, Ozru, Hotu i Krasu je sa aspekta genetike proglašena nevalidnom.

Međutim, ne treba isključivati postojanje Vasa kao rodonačelnika Vasojevića.

Prema drugom mišljenju, naziv Vasojevići dolazi od grčke riječi vasilevs, što znači car ili vladar.

Geografija

Radomir Jagoš Vešović iznosi sljedeće:

“Uzeti u zajednici kao cjelina, u svojim punim granicama, Vasojevići su najveće crnogorsko pleme. Naselja plemena protežu se od Vjeternika spram Bratonožića, do Bihora blizu Bijelog Polja, i od Mateševa na Tari do Novšića prema Plavu. Vasojevići obično označavaju krajnje tačke svoga plemenskoga prostora: „Od Jablana (ispod Vjeternika) do Tivrana (klisura ispod Berana prema Bihoru)“, ili „Od Nožice (selo u Lijevoj Rijeci) do Lješnice (rijeka ispod Berana). Geografski, zemljišna oblast plemena dijeli se na Gornje i Donje Vasojeviće. Gornji Vasojevići su zajedno sa Komovima na izvorima Tare do ispod Mateševa i na gornjem Limu do Vinicke, a Donji Vasojevići dolinom Lima ispod Trepče do utoka Lješnice.

Historija

Rani Srednji vijek

Lijeva Rijeka se smatra kao matica plemena. Tu se, prema predanju, najprije nastanio rodonačelnik Vasojevića sa porodicom iz koje se razvilo pleme. Do pedesetih godina prošloga vijeka (19. vijeka, op.a) imenom Gornji Vasojevići nazivala se obično Lijeva Rijeka, a Donji Vasojevići – svi Vasojevići oko Lima iza Komova. Tako ih je razlikovao Vuk Karadžić (v. Vukov „Rječnik“ i „Crna Gora i Hercegovina“), a tako čini i knez Nikola Vasojević, engleski konzul u Novome Pazaru 1836-1838, kad veli „Vasojevići su presječeni na dvoje visokom planinom Komom (Holmi) na Gornje i Donje Vasojeviće. Gornji Vasojevići su i dan današnji slobodni, a Donji plaćaju Turcima. Od polovine prošloga vijeka svi oslobođeni Vasojevići pri Crnoj Gori nazivaju se Gornji (i oni oko Lima), a Donji oni koji su ostali pod Turcima do Balkanskoga rata (beranski kraj)“.

Po podacima iz 1935. godine Vasojevića je bilo, u granicama plemena od Nožice do Police kod Berana i od Plava i Gusinja do Tivrana ispod Berana oko 36000 domova.

Vasojevići potiču od svog rodonačelnika Vasa, koji je rođen negdje u 13. ili 14. vijeku, a čiji se potomci pominju po prvi puta na Nožici, u Lijevoj Rijeci, na samoj granici plemena Bratonožića i Vasojevića.

U “Vasojevićkom zakonu od 12 točaka” koji je usvojen na Sveopštoj narodnoj skupštini vasojevićkog plemena 1829. ili 1830. g., a koji je potvrdio iguman manastira Đurđevi Stupovi, vasojevićki teritorij označen je kao što slijedi u tački 12: „Da se Vasojevićko drži od Nožice do Lješnice, od Bjelasice do na vrh Ržanice, i Brezojevica crkva, koja cvili među turskim gradovima kao ljuta guja među ognjevima

Preliminarna DNK analiza ukazuje na veliku vjerovatnoću da su preci Vasojevića u 10. i 11. vijeku još uvijek živjeli u primorskom pojasu, da bi potom, kroz narednih nekoliko vijekova, prešli na oblast sjeverno od Skadarskog jezera. Oni su šizmom hrišćanstva na rimokatolički i istočni obred 1054. g. priznali lojalnost Rimu, da bi, poput ostalih Dukljana, nakon kraja 12. vijeka, sa okupacijom od strane dinastije Nemanjića, bili izloženi preobraćenju u pravoslavlje. Pravoslavlje je definitivno prihvaćeno prije kraja 15. vijeka, kao što se da vidjeti iz prvih osmanlijskih deftera, koji će biti navedeni kasnije.

14. vijek

Rodonačelnik vasojevićkog plemena je izvjesni Vaso, rođen tokom 13. ili 14. vijeka na Nožici kod Lopata u blizini Lijeve Rijeke. Vasojevići se se postepeno pomjerali od Nožice prema istoku dok nisu zahvatili cijeli Limsku dolinu sve do rijeke Lješnice. Tokom tog prodiranja, oni su starosjedioce, poput Lužana, Bukumira, Macura, Španja i Latina, dijelom asimilirali, dijelom potisnuli, a dijelom potčinili, i svima nadjenuli ime Srbljaci.

U 14. vijeku počinje prvo regrutovanje martologa, kao nastavak ranije tradicije koja je postojala na Balkanu, a koju su uglavnom koristili Bizantijci i Venecijanci.

Tako se desilo da i sa teritorija gdje su obitovali Vasojevići se preseljavaju angažirani vojnici na teritoriju Krajine, gdje su čuvali granicu i vršili updade u neprijateljske teritorije.

Osmanski kroničar Dursun-beg je zapisao da je martologa imalo i sa teritorije Raške i Bosne. okom vladavine Murata II martolozi su kao institut uklopljeni u državni sistem, negde između 1421. i 1438.

15. vijek

Vasojevići se prvi put spominju 1444. g. od strane Konstantina Jirečeka. Prema njemu, Vasojevići se javljaju u dubrovačkom arhivu apud Medonum ad Ricacas. Pominju se zajedno Bjelopavlići, Piperi i Vasojevići kao napadači na dubrovačke trgovce. Kako se Vasojevići pominju zajedno s Piperima i Bjelopavlićima, znači da su stanovali negdje u slivu Morače, ne mnogo daleko od njih, najdalje u Rječici, tj. današnjoj Lijevoj Rijeci.

U pravoslavnom manastiru Vranjini su se 6. septembra 1455. g., u prisustvu mletačkog skadarskog providura, Giovanna Balanija, na vjernost Veneciji zaklela mnogobrojna zetska, brdska i malisorksa plemena (Nikšići, Bjelopavlići, Piperi, Lužani, Kuči, Mataguži, Hoti itd.), ali ne i Vasojevići, što možda upućuje na njihovu malobrojnost sredinom 15. vijeka i marginalan uticaj u lokalnim zbivanjima.

Popis Skadarskog Sandžaka 1485. 

Radula, sin Kojce; Danija, sin Vukasina; Stepan Vladisalic; Nikola, sin Bozidara; Vukosav Velik; Pop, sin Stoje; Pavle Gerbas; Petro, sin Stoje; Sladoja, sin Stovica; Nikac Maco; Brano, sin Melka; Radosav Hercegovic; Duka, sin Milosa; Vuka, sin Djordja; Tomjan sin Radonje; Mioman, sin Stoje; Vucic, sin Tihoga; Vladislav, sin Dimitrasina.

Budući da je srednjovjekovna Duklja sve do početka 15. vijeka bila oficijelno katolička država, pretpostavljamo da su i Vasojevići tada još uvijek bili katolici. Pod uticajem srpske države, sve je veći dio stanovništva prevođen na pravoslavlje, tako da se taj proces kod Vasojevića morao završiti do kraja 15. vijeka, budući da turski defteri (popisi) mjesta Rječica (tur. Recica, odnosno Lijeva Rijeka) iz 1485. i 1497. g. upućuju na istočnohrišćanska (pravoslavna) imena.

Širenjem Osmanskog carstva, početkom 15. vijeka, dolazi se do potrebe za formiranjem paravojske poznate kao derbendžije. Neke testirane porodice iz Krajine, koje su bliske Vasojevićima, imaju predanje da su bile derbendžije – čuvari klanaca. Derbendžije su se pojavile kao zamjena za regularnu vojsku, kao stražari na nesigurnim mjestima, od sve brojnijih hajduka.  Od vremena sultana Mehmeda II (1429. – 1481.) oslobođeni su odlaska u vojne pohode.

16. vijek

Đukići vode porijeklo od lopaćanske grane Vasojevića, a nazvani su po Đuki, čukununuku Vasa, opšteprihvaćenog rodonačelnika Vasojevića. Đuka je rođen u drugoj polovici 16. vijeka na Lopatama kod Lijeve Rijeke. U skladu sa kretanjem ostalih Vasojevića uz rijeku Lim, tako su se i Đukini potomci vremenom kretali prema granicama oblasti koja će postati poznata kao Novopazarski Sandžak.

Od sredine 16. vijeka martolozi (među kojima je bilo i Vasojevića) sve se više koriste kao policija po unutrašnjosti Osmanskog Carstva na održavanju unutrašnjeg reda i mira.

17. vijek

Državni putopisac Mletačke Republike, Kotoranin, Mariano Bolizza 1614. pominje brdska plemena  među kojima i Vasojeviće. Uz to se navodi da Vasojevića u oblasti Lijeve Rijeke ima 90 kuća, da su njima starješine Nicolla Hotasev i Lale Boiov i da ukupno imaju 280 naoružanih ljudi.

U to vrijeme, Vasojevići su priznavali osmansku vlast i njima su upravljali turski namjesnici Ahmet Čelebi Hadrović i Jusuf-beg Karzmić.

1689. godine, veliki broj muslimana Like je bilo prinuđeno da naspusti ili pregnano u Bosansku Krajinu. Muslimani Like su dijelom činili islamizovani martolozi (poznati kao lički Vlasi). Drugi dio je ostao u pravoslavlju, dok je treći dio ponovo pokršten, ali u katoličanstvo. Tako da danas u Krajini postoje potomci plemena Vasojević muslimanske, pravoslavne i katoličke vjere.

Seobom pod Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine i pod Šakabendom 1737. godine iz doline Lima odselio se veliki broj vasojevićkih porodica. Tada su se odselili i neki Đukići, potomci Boška Đukina, koji su već bili prešli iz Lijeve Rijeke u dolinu Lima, i naselili se u Banat”.

Došlo je do zaoštravanja odnosa osmanskih vlasti i martologa koji su sve češće bježali na austrijsku i venecijansku stranu, ili se odmetali u hajduke. Pa su muslimani na njih počeli gledati kao na nepouzdane, pa su ih od početka 17. vijeka počeli izbacivati kršćane iz martoloza a umjesto njih postavljati lokalne muslimane do fermana iz 1692. kada je zabranjeno primanje kršćana u martologe, osim arnautskih kršćanskih plemena.

18. vijek

Kad je Osmansko Carstvo ušlo u krizu, tokom 17.. i 18. vijeka – martolozi (među kojima je bilo i Vasojevića) su bili već toliko nepouzdani da ih je sultan Ahmed III fermanom iz 1721. ukinuo.

Islamizacija Vasojevića

Među jačim vasojevićkim bratstvima koja su prešla na islam su Fatići, među kojima je došlo do prihvatanja islama oko 1710. g. Tada su tri brata iz roda Guberinića sa svojom majkom prešla na islam i dobili su imena Elez, Mustafa i Suljo, a majka je postala Fata. Po Fati su svi oni prozvani Fatićima, a po sinovima su nastale posebne familijarne grane: Elezovići, Mustafići i Fatići.

Tokom 18. vijeka, zabilježeno je da su sljedeća vasojevićka bratstva, djelimično ili potpuno, bila primila islamsku vjeru

  • Fatići i Obadovići iz Konjuha i Božića;
  • Ćulafići (Spahovići i Adžići) iz Luga i Kačamakovići iz Plava;
  • Labani u Gračanici, tj. Radivojevići (Omerovići, Puljići, Maksutovići, Ajdinovići, Fazlići)
  • Đukići na Polici;
  • Sakovići iz Seoca;
  • Šarbajići na Polici;
  • Ćeranići, tj. Mališići s Vinicke;
  • Maslovarići, tj. Sejdovići iz Sućeske i Jakovići iz Božića;
  • Dabetići, tj. Garčevići iz Murina i Prisoja, a kasnije u Donoj Ržanici;
  • Zujovići u Donjoj Ržanici;
  • Guberinići iz Seoca kod Andrijevica (po drugim iz Murina);
  • Vasojevićki rodovi koji su vrlo kratko bili u islamskoj vjeri: Tajići (nisu povezani sa Tajićima iz Raždaginje na Pešteri), Šabovići, Rabljeni (preseljeni u Obrovo kod Bijelog Polja), jedna kuća Zečevića, Čukići u Donjoj Ržanici i jedna kuća Tomovića iz Lijeve Rijeke, Đukići iz Donje Ržanice i Đukići iz Doca (odnosno Crnog Vrha), itd.

Navodi se da je rod bošnjačkih Đukića od vasojevićkog plemena, a da je na islam prešao negdje u rejonu Police u drugoj polovini 18. vijeka, nakon čega su kasnije odselili na Peštersku visoravan u Sandžaku.Iseljavanje Đukića prema Limu i Sandžaku je ujedno bila i posljedica austrijsko-turskih ratova.

19.-20. vijek

Pri doseljavanju u Polimlje, Vasojevići su radili često kao turski čifčije na beglucima turskih (bošnjačkih) begova iz Plava i Gusinja. Rako su Redžepagići iz Plava imali spahiluke u dvadesetak vasojevićkih sela, a Šabanagići u sedam. Tu su još Šehovići, Omerovići, Kurtagići i dr. Iako su islamizovani članovi vasojevićkom plemena dugo vremena živjeli u blizini svojih pravoslavnih rođaka i smatrali se članovima istog plemena, očito da se je stvarao animozitet između pravoslavnih i muslimanskih članova vasojevićkog plemena nakon dobrovoljnog prelaska u islamsku vjeru nekih saplemenika, što se da vidjeti i u „Vasojevićkom zakonu od 12. točaka“ iz 1829. g.

„Točka 4. Poturčenjake niko da ne ubija, no da se ostavi svakome bratstvu da svoje vrne u prađedovsku vjeru. Ako poturice ne budu oldžije, da budu nagondžije, a ćoteci što ko ponese.

Točka 5. Ko se podanas poturči i lažnu vjeru primi, da se za Turčina drži.“

Iako su nemiri u Vasojevićima protiv zvaničnih turskih vlasti evidentirani još iz perioda Prvog srpskog ustanka, oni su tek sredinom 19. vijeka došli do punog izražaja. 1853. g. odigrala se bitka na Polici u kojoj je, kako navodi Miomir Dašić, poginulo 114 Turaka sa komandantom Hasan-agom Ćorovićem. Vasojevići su bili vrlo aktivni 1857. g. u kolašinskom kraju

 

Zločin nasilnog pokrštavanja Vasojevića muslimana

Proces nasilnog pokrštavanja je otpočeo prvih dana po dolasku kombiniranog odreda pod komandom Jova Piletića u Konjusima. Najprije je u toku jednog dana izvršeno pokrštavanje 50 osoba. Ono je zatim nastavljeno u Božićima kod Andrijevice, gdje je pokršteno 75 osoba. Cetinjski arhimandrit Nićifor Dučić objasnio je da je 1857. g. pokršteno oko 400 duša, ističući da je ono bilo masovno, pod otvorenim nebom, u prisustvu vojvode Milana Vukova, novopostavljenih kapetana, stotinaša, perjanika, više sveštenika i naroda iz okoline. U januaru 1858. g. (po drugoj verziji na Đurđevdan iste godine), pokršteno je u selu Gornja Ržanica do 250 duša, muških i ženskih.  U Konjusima je pokršteno 50, a u Božićima 75 lica. Pozivajući se na sveštenika koji je obavljao čin pokrštavanja, Nićifor Dučić piše da je to rađeno po naređenju knjaza Danila što prihvata i Milisav Lutovac. Zaključno sa 1858. g., u Gornjim Vasojevićima nije bilo više muslimana, a u Donjim Vasojevićima ih je bilo nešto ostalo. 1903. g. bilo je registrovano 775 muslimanskih muških glava.

Vraćanje Fatića na pravoslavlje je navedeno od strane nekoliko autora. Navodno je neki Tahir Fatić (ranije se zvao Petar) odlučio da se povrati u pravoslavlje, te je stoga skovao plan da će izrežirati san u kome ga anđeli pozivaju na povratak u pravoslavnu vjeru. Plan mu je uspio i nakon što se je sam ponovo krstio, pod njegovim uticajem, svi islamizovani Fatići su prešli u pravoslavlje, u čemu su mu pomogli vojvoda Simo Lakićev Kastratović, arhimandrit Mojsije i Novo Pantović.

I islamskoj vjeri su od vasojevićkih rodova nakon nasilnog pokrštavanja ostali (uključujući i njihovo vraćanje na islam poslije pokrštavanja):

  • Đukići (Rajovići/Lopaćani) u Goraždu na Polici i na Pešteri;
  • Ćeranići (Mijomanovići) u Zatonu kod Bijelog Polja;
  • Garčevići (Rajovići/Dabetići) u Donjoj Ržanici i Goraždu na Polici;
  • Zujovići (Novakovići) u Donoj Ržanici;
  • Kačamakovići i Ćulafići (Novakovići) u Plavu;
  • Trubljani i Guberinići (Mijomanovići) u Trubini i Goduši u Bihoru;
  • Puljići (Rajovići/Lopaćani) iz Plava (prije toga Gračanica) u Novom Pazaru.

 

Vasojevići Bošnjaci

Pleme Vasojevići se osnovi nisu osjećali Srbima. Okolna hrišćanska plemena su nazivali sa “Srbljaci”.

Vasojevići muslimani su posljednja 3 vijeka dijelili suživot, ideologiju, kulturu i nacionalno opredjeljenja ostalih muslimana Sandžaka, koji su značajan periodu živjeli u granicama Bosanskog pašaluka. Od podrške pokretu za vraćanje Sandžaka u bosanske granice,

Đukići – Bošnjaci su bili u tjesnijim vezama sa ostatkom vasojevićkog plemena, ali je do podjele sa matičnim plemenom došlo odmah nakon 1. svjetskog rata što se jasno očitovalo u komitskom djelovanju Vejsa (Nekovog) Đukića, te konačno iseljavanju bošnjačkih Đukića iz Goražda 1941. g. Od Đukića je bilo Đurumlija koji su branili Istanbul na Čanakalu.

Među Bošnjacima je jako malo poznato da su brojna bošnjačka prezimena rodom Vasojevići. Zbog krvavih pohoda koje su Srbi Vasojevići vodili protiv Bošnjaka, mnogi muslimanski potomci Vasojevića se ne ponose činjenicom da su vasojevićki potomci. Iako su brojni Vasojevići dali živote za muslimansko ognjište, u Đurumlijama i muslimanskim milicijama.

Bošnjaci Vasojevići, Arslan Đukić, 1948.

 

 

Vasojevići Srbi

Kako smo spomenuli, pleme Vasojevići se osnovi u početku nisu osjećali Srbima. Okolna hrišćanska plemena su nazivali sa “Srbljaci”. Iako su kulturološki, pa i genetski bliski brdsko-malisorskim plemenima, sebe su identificirali sa pravoslavno-slavenskim miljeom, a identifikacija sa Srbima počinje tek 1850. godine.

U bošnjačkom nacionalnom pamćenju, ime “Vasojevića” podsjeća na brojne zločine u genocide koji su se dogodili dolinom rijeke Lim. Tako da su Vasojevići u Sandžaku postali simbol četničke genocidne ideologije.

 

Srbi Vasojevići, 1891.

Ogranak E-BY1415 u Bosni i Krajini

Nema puno informacija o historiji ogranka E-BY1415 u Bosni i Krajini.

Među E-BY1415 u Krajini nema jasnog predanja da su doseljeni iz Crne Gore, ali njihovi STR rezultati su toliko bliski Vasojevićima, da gotovo da nema sumnje u skorašnju povezanost. Te porodice svakako jesu bile dio migratornog talasa koji je prema zapadnim oblastima išao sa područja Hercegovine i Crne Gore. Za neke od tih porodica  ima naznaka da su bile derbendžije ili martolozi.
Postoji mogućnost da su krajiški i bosanski E-BY1415 bili potomci Vasovi (nepotvrđena historisjka ličnost), a i ne mora da bude, ali u svakom slučaju su sa njim genetski blisko povezani.
Moguće je sasvim da je za vrijeme Osmanlija došlo do širenja ovog roda na zapad, naseljavanjem tzv. “vlaških plemena” sa prostora Crne Gore u Krajinu. STR rezultati pokazuju blikost koja ne ide dalje od srednjeg vijeka.

 

 

Izvori:

  1. Arhiva Bošnjački DNK projekat
  2. Radomir (Jagoš) Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo, 1935.
  3. Rajko Babović, Vasojevićki zakon u 12 točaka, Stupovi, Andrijevica 1997.
  4. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore od pada Zete 1499. g., Novi Pazar, 1997. g.
  5. Mary E. Durham, Some Tribal Origins, Laws and Customs of the Balkans, New York, 1929. g.
  6. Konstantin Josef Jireček, Istorija Srba, sv. I, Beograd, 1923.
  7. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), Knjiga I, Cetinje, 1963. g.
  8. Mariano Bolizza, Izvještaj i opis Skadarskog sandžaka 1614. g.
  9. Radomir Jagoš Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo, 1935. g.
  10. Dimitrije i Mirko Đukić, Bratstvo Đukića u Vasojevićima, Podgorica 1988.
  11. Radomir Jagoš Vešović, Pleme Vasojevići, Državna štamparija, Sarajevo 1935. g.
  12. Dr. Mustafa Memić, Bošnjaci – Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996. g.
  13. Milisav Lutovac, Bihor i Korita, Beograd, 1967. g.
  14. Vasojevići u turskoj granici, pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, Beograd 1905. g.
  15. Dušan Vuletić, Polica kod Berana, Beograd, 1998. g.
  16. Dimitrije i Mirko Đukić, Bratstvo Đukića u Vasojevićima, Podgorica, 1988. g.
  17. Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, Sinovi Sandžaka, Frankfurt, 2003. 
REKLAME
Test
Test

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *