E-Z16988 – Rod Bjelopavlića

Tipična nošnja Bjelopavlića u 18. vijeku

Genetika:

Svi pripadnici E-Z16988 imaju zajedničkog pretka prije 2900 godina – Z16988 Bjelopavlićima – crnogorsko pleme, Z16988  Klimente, Z16988 među ostalim Srbima, Z16988 Bugarima, kao i Z16988 Njemcima, Britancima, Francuzima, Italijanima i drugima.

(u gornjem lijevom uglu, klikom na ikonu pored naslova, može se izabrati više opcija za pretraživanje mape – CTRL+scroll za zumiranje; Bjelopavlići su krug sa kvadratom – plavi Cenogorci/Srbi i zeleni Bošnjaci)

 

 

Pleme Bjelopavlići

Ime

Bjelopavlići nose ime po svom legendarnom pretku Bijelom Pavlu.

 

Geografija

Bjelopavlići se nalaze na stranama i u dolini Zete. Na zapadu se graniče sa Pješivcima, na istoku sa Rovcima i Piperima, na sjeveru sa Župom Nikšićkom, a na jugu sa plemenom Zagarač.

Prema statistici Sreskog Načelstva u Danilovgradu 1920. godine, u Bjelopavlićima ima 2665 domova i oko 14000 duša. Prema broju stanovnika ono je jedno od najvećih plemena na prostorima Crne Gore. Teritorija plemena Bjelopavlića se prostirala u pravcu istok-zapad 25 km, a u pravcu sjevera ka jugu na pojedinim mjestima također do 25 km.

 

Historija

Rani Srednji vijek

Bjelopavlići su jedno od sedam brdskih plemena (Brđani) na teritoriji Crne Gore.

Bijeli Pavle je legendarni predak Bjelopavlića. O njemu, kao osnivaču plemena – nema pisanih vijesti. Grob Bijelog Pavla nalazi se u „Gradac Jovanovića“

Plemensko predanje u Bjelopavlićima zasnovano je na legendama, po kome su pleme zasnovali i dali mu ime potomci Bijelog Pavla. Bijeli Pavle je živio u Peći u Metohiji.

Rovinski i neki drugi historičari i etnolozi, imaju mišljenje da su Bjelopavlići bili feud Bele Pavlimira (Bijelog Pavla) prema popu Dukljaninu osnivača zetske vladarske kuće.

Među Albancima postoji priča da je pravo ime Bijelog Pavla u stvari Palji Bardi. Smatraju da je bio sin Leke Dukađina i dukađinski vojvoda, a živio je u okolini Đakovice.

Teorija da su Bjelopavlići i Gašani od dva sina Leke Dukađina je vjerovatno netačna, jer genetika ne potvrđuje ovu tezu.

Imao je dva sina:

  • Šćepana, koji je imao 2 sina, koji čine porodice
    • Vražegrmci (po mjestu Vražji grm, jedno od 4 najveća bratstva)
    • Martinići (jedno od 4 najveća bratstva)
  • Mitra, koji je imao 5 sinova, koji čine porodice
    • Petrušinovići (jedno od 4 najveća bratstva)
    • Pavkovići (jedno od 4 najveća bratstva)
    • Tomaševići
    • Kalezići
    • Novakovići

Severno od Danilovgrada nalazi se mjesto Vučica, gdje su se održavale plemenske skupštine. One su se odžavale nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, međusobnim odnosima bratstvenika. Također, donošene su i odluke o otporu Turcima. Pleme je predvodio vojvoda, a svako bratstvo je predvodio po jedan knez. U miru vojvoda i knezovi su sudili i rješavali razne sporove među bratstvenicima, a u ratu su bili glavne vojne starešine. Svaki od njih je na tom prostoru gdje se održavala skupština imao svoju kamenu ploču-stolicu. Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku.

15. vijek

U historijskim izvorima, u Dubrovniku, prvi put se spominju 1411. godine

16. vijek

Grad Đoja del Koleu Italiji, su naselili neki Bjelopavlići pobjegli od Turaka, od kojih su ostala dva kamena ktitorska zapisa (o crkvama svetog Jovana i arhangela Mihaila sa bolnicom) iz 1500. i 1506. godine

17. vijek

Bjelopavlići napuštaju katoličanstvo i prelaze na islam i pravoslavlje

Prema Petru Maseraku koji je izvijestio Rimsku Kuriju, 1619/1620 godine 90 (devedeset) porodica Bjelopavlića prihvata islam.

Sima Milutinovic piše da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekalovice i Bratonozice, “tako da je iz tih plemena malo ko ostao katolik, da ih (katolika) u Zeti i Moraci 1635. godine nije vise bilo od hiljadu lica i da je oko 200 (dvjesta) Bjelopavlica ostalo u katoličkoj vjeri.

18. vijek

Povlačenje Osmanlija

Bitka kod Martinića je bitka Crnogoraca, Brđana, Bjelopavlića i Pipera protiv Osmanlija vođena 1796. godine od sela Martinići u Crnoj Gori, sjeverno od Spuža, na teritoriji Bjelopavlića.

Poslije ujedinjenja Crne Gore s Brdima, skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija je preduzeo 1796. vojni pohod. Dva crnogorska odreda, pod komandama vladike Petra I i guvernadura Jovana Radonjića, ukupne jačine 3000 ljudi, posjela su položaje kod Martinića.

Osmanlijske snage oko 18.000 ljudi (po đakonu Aleksiju) su se, idući od Spuža, borili devet dana protiv Crnogoraca, napredujući ka Martinićima. Konačno, 11. jula su izvršili juriš na položaje kod Martinića. Crnogorci su protivnapadom odbili juriš i naneli Osmanlijama značajne gubitke.

S ovom pobjedom Piperi i Bjelopavlići su ušli u sastav Crne Gore.

19.-20. vijek

Bjelolopavićko-Crnogorski rat

Prilikom jednog od pokušaja hercegovačkog oslobađanja Nikšića od Turaka, Čolak Anta je pozvao Petra Prvogda s Crnogorcima i Brđanima pomogne Hercegovcima osvojitii Nikšić. Čolak se ponudio da sa Srbijancima prvi ide u juriš. Prijedlog su rado primili Bjelopavlići i Pješivci. To prinudi vladiku Petra da i on pristane. Pri udaru na grad vladika s Crnogorcima ostane pasivan, čime izloži Bjelopavliće velikoj pogibiji i ovom izdajom omogući Osmanlijama veliku pobjedu. Poginuo je barjaktar Bjelopavlića, Zrno Stankov Bošković. Zbog ove izdaje vladike Petra umalo nije došlo do pokolja između Bjelopavlića i Crnogoraca. Tada je bjelopavlićki junak Đorđije Vujadinović, Ostroški iguman, gađao vladiku iz puške nazivajući ga izdajicom i “drobošarom”. Zbog ove izdaje vladike Petra više nikada nije moglo doći do sloge između Bjelopavlića i Crnogoraca.

Običaj je bio da se za Trojčin dan, svake godine pod Ostrogom sastaju Bjelopavlići, brdska, hercegovačka, primorska i druga plemena. Roditelji bi dovodili kćerke, koje bi tu upoznavale mladiće, i sklapale vjeridbe. 1854. na Trojčin dan knjaz Danilo i njegovi perjanici monstrumski su silovali četrdesetak bjelopavlićkih djevojaka, spremnih za udaju. Kada su to doznali, Bjelopavlići su riješili da se osvete i ubiju knjaza i perjanike. Ipak knjaz je uspio da pobjegne zahvaljujući Blažu Radoviću, perjaniku iz Martinića, koji mu je na vrijeme javio.

Iste godine u ljeto desila se pohara Bjelopavlića u odmazdi. Danilo je kasnije kod poslanika velikih sila ovaj čin pokušao da objasni kao obračunavanje sa neposlušnim plemenima koja su sarađivala sa Turcima, slično kao poslije pohare Kuča. Godina 1854. je sama po sebi bila jako teška za Bjelopavliće i prije pohare. Nakon ratova sa Turcima od 1852-1853, napada turske vojske u Omer pašinoj godini, i nerodne godine, nastupila je velika glad pa se ova godina zvala i gladna godina.

Među otetim i monstrumski silovanim bjelopavlićkim djevojkama iz 1853. godine, bila je i Danica Pavićević. Sestra Todora Kadića, i žena popa Puniše Pavićevića. Danicu je lično oteo monstrum knjaz Danilo. Kasnije, 1855. godine, kada se oženio Darinkom Kvekić, Danicu je preudao za šuru svoga brata, Mirka Petrovića. 13. avgusta 1860. godine u Kotoru, Todor Kadić je u osveti ubio knjaza Danila.

Posljednja odbrana od Osmanlija

Druga bitka kod Martinića je bitka iz crnogorsko-turskog rata koja se odigrala 1877. godine kod sela Martinići sjeverno od Spuža.

Osmanski zapovjednik Ali Saib-paša je nastupao od Spuža i kroz Bjelopavliće došao do Martinića. 5. juna su zaustavljeni od strane 3. bataljona Crnogoraca pod vojvodom Ilijom Plamencom. U želji da prodre dalje k Danilovgradu dolinom Zete po svaku cijenu, Ali Saib-paša 16. juna je ubacio u borbu 3.000 bašibozuka i još 13 tabora (bataljona) nizama (redovne vojske).

Došlo je do borbe noževima u kojoj su Crnogorci odbili napad osmanskih prednjih dijelova. Glavnina Osmanlija je tada odustala od napada i povukla se u Spuž. 19. juna su ponovili napad na Martiniće, ali su i ovog puta odbijeni.

Prema statistici Sreskog Načelstva u Danilovgradu 1920. godine, u Bjelopavlićima ima 2665 domova i oko 14000 duša. Prema broju stanovnika ono je jedno od najvećih plemena na prostorima Crne Gore.

 

Bjelopavlići Bošnjaci

Kuči su pleme koje je najmasovnije prihvatilo islam od brdskih plemena. U manjem procentu su islam prihvatili Bjelopavlići, kao i  Piperi, Bratonožići, Rovčani i Vasojevići.

Imalo ih je u značajnom procentu u Nikšiću, do pada nikšićke kapetanije. Nikšićani, kao i Kolašinci, su se etnički  još u ranom 18. vijeku identificirali sa Bošnjacima i Hercegovcima.

Nošnja tipična za muslimane Nikšića – gdje je bilo najviše muslimana Bjelopavlića

Bjelopavlići Crnogorci i Srbi

Bjelopavlići, kao brdsko pleme ilirskog porijekla, nisu se osjećali Crnogorcima. Kada bi išli u pohod sa Crnogorcima i išli u pohode govorili bi: “Mi Brđani smo otišli sa Crnogorcima …” To je između ostalog bio i razlog postojanja netrepeljivosti između Brđana i Crnogoraca – koji su većinom bili slavenskog porijekla.

Bjelopavlići u Crnoj Gori se većinski izjašnajvaju kao Crnogorci.

Veliki broj Bjelopavlića je odselio u Šumadiju, a danas se većinom izjašnjavaju kao Srbi-

Tipična nošnja pravoslavnih Bjelopavlića

 

Prapostojbina Bjelopavlića danas

Bjelopavlićka oblast

Sve genetski identificirani Bjelopavlići Bošnjake ćemo dodati Bošnjačkoj DNK bazi.

Genetski identificirani Bjelopavlići Srbi i Crnogorci se mogu naći u Srpskoj DNK bazi.

 

Izvori:

  1. Arhiva Bošnjačkog DNK projekta
  2. Petar Šobajić, Bjelopavlići
  3. Milan Mišo Brajović Bjelopavlići – ljudi i događaji
  4. MUSLIMANI CRNE GORE: XVII STOLjEĆE – EPOHA POJAČANE ISLAMIZACIJE, dr Ejupa Mušovića
REKLAME
Test
Test

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *