Istanbul (grad)

Istanbul collage 5f.jpg

 

Geografija:

Istanbul se nalazi na sjeverozapadu Turske u Mramornoj regiji u prostire se na ukupno 5.343 km2. Bosfor, koji spaja Mramorno more sa Crnim morem, razdvaja grad na evropski (trakijski) dio — na kome se nalazi istorijsko i ekonomsko središte — i na azijski (anadolijski) dio. Grad je dalje porijeljen Zlatnim rogom, prirodnom lukom koja okružuje poluostrvo na kome su osnovani bivši Vizantion i Konstantinopolj. Ušće Mramornog mora, Bosfora i Zlatnog roga u srcu današnjeg Istanbula odvraćalo je napadačke snage hiljadama godina i ostalo je istaknuta osobina gradskog pejzaža.[26]

Prateći model Rima, istorijsko poluostrvo karakteriše sedam brežuljaka, na kome se izdiže po jedna carska džamija. Na najistočnijem brežuljku nalazi se Topkapi saraj u Sarajburnu.[27] Suprotno od Zlatnog roga uzdiže se još jedan, konusni brežuljak, na kome se nalazi današnji okrug Bejoglu. Zbog topografije, građevine na prostoru Bejoglua su nekada bile izgrađene pomoću terastastih potpornih zidova.[28] Uskudar na azijskoj strani ima slične brdovite karakteristike, sa terenom koji se postepeno proteže do obale Bosfora, ali pejzaž u Šemsipaši i Ajazmi je grublji, sličan grebenu. Najviša tačka u Istanbulu je brdo Čamlika, sa nadmorskom vision od 288 m.[28] Sjeverna polovina Istanbula ima veću prosječnu visinu u odnosu na južnu obalu, sa tačkama koje prelaze 200 m i nekim obalama sa strmnim liticama koje liče na fjordove, posebne oko sjevernog dijela Bosfora, gdje se otvara ka Crnom moru.

Istanbul se nalazi u blizini Sjevernoanadolijskog rasjeda, nesporedno pored granica između Evroazijske i Afričke ploče. Ova zona rasjeda, koja se proteže od sjeverne Anadolije do Mramornog mora, odgovorna je za nekoliko smrtonosnih potresa tokom cijele istorije grada. Među najrazornijim zemljotresima najpoznatiji je zemljotres 1509. godine, što je uzrokovalo cunami koji je probio gradske zidine i usmrtio više do 10.000 ljudi. Skoriji zemljotres, iz 1999. godine, sa epicentrom u Izmiru usmrtio je 18.000 ljudi, uključujući 1.000 predgrađu Istanbula. Stanovnici Istanbula su i dalje zabrinuti zbog mogući katastrofalnih seizmičkih dešavanja koja mogu zadeseti grad u budućnosti, budući da hiljade građevina koje su nedavno izgrađene kako bi smjestile ubrzano rasteće stanovništvo možda nisu pravilno konstruisane. Seizmolozi ističu da je vjerovatnoća od 60% da će zemljotres jačine od 7,6 magnituta ili više zadeseti grad do 2030. godine.

Istanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta – zapadni je dio u Europi, dok je istočni u Aziji. Rukavac Zlatni rog dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok s najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru nalaze se Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77 km². Šire područje grada, tj. provincija Istanbul prostire se na 5.220 km².

Ako imate informacija o reljefu, šumama, rijekama, klimi, imenima podrucija, cesmi, potoka, livada, brda i drugim geografskim elementima sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Historija:

Istanbul (turski: İstanbul), kroz historiju također poznat i kao Carigrad, Konstantinopolj ili Bizantium, najveći je grad u Turskoj, privredni, kulturni i historijski centar i jedan od najvažnijih gradova ove transkontinentalne države. Transkontinentalni je grad Evroazije, što je jedna od njegovih posebnosti. Nalazi se na obe strane Bosforskog moreuza, između Crnog i Mramornog mora, obuhvatajući prirodnu luku Zlatni rog (Haliç). Iako se prostire na dva kontinenta, smatra se evropskim gradom, sa privrednom i historijskom jezgrom koja se nalazi na evropskoj strani. Grad je također administrativni centar Istanbulske provincije, ali ne i glavni grad Turske. Sa oko 14,7 miliona stanovnika,[2] jedan je od najmnogoljudnijih gradova svijeta, 7. najmnogoljudniji grad na svijetu i prvi takav u Evropi.

Osnovan pod nazivom Bizantion na rtu Sarayburnu, oko 660. godine p.n.e, grad se razvijao kako bi postao jedan od najvažnijih gradova kroz historiju. Nakon što je ponovno uspostavljen kao Carigrad 330. godine, služio je kao carski grad skoro 16 vijekova, za vrijeme rimskog i bizantijskog (330-1204. i 1261-1453), latinskog (1204-1261) i Osmanlijskog carstva (1453-1922).[3] Odigrao je važnu ulogu u unapređenju krišćanstva tokom rimskog i bizantijskog doba, prije nego što su kontrolu nad njime 1453. godine, preuzele Osmanlije i pretvorile ga u islamsko uporište i sjedište Osmanlijskog halifata.[4]

Smješten na strateški važnom mjestu, nekadašnjem Putu svile,[5] željezničkom čvorištu između Evrope i Bliskog istoka i na trasi jedinog morskog puta između Crnog mora i Sredozemlja, proizveli su od Istanbula kosmopolitski grad. Broj stanovnika grada se povećao za deset puta od 1950-ih, usljed migriranja stanovnika iz cijele Anadolije.

Rimski car Konstantin Veliki je osnovao grad na mjestu Grčke kolonije Bizanta te ga je nazvao po sebi – Konstantinopol. Nakon podjele Rimskog carstva grad postaje glavni grad Istočnorimskog carstva ili Bizantijskog Carstva. Nakon pada Bizantijskog carstva 1453. godine, Konstantinopolj postaje dijelom Osmanlijskog carstva te ubrzo postaje njegov glavni grad.

 

Ako imate informacija o historiji sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Stari vijek

Bizantion (starogrčki: Βυζάντιον, latinski: Byzantium, novogrčki: Βυζάντιο) bilo je kolonijalno naselje Grka iz Megare iz 667. pr. Kr., koje je dobilo ime po njihovu kralju Bizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).

Nakon svrstavanja s Pescenijem Nigerom, protiv Septimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu 196. godine. Septimije Sever obnovio je grad koji je ubrzo opet bio u usponu.

 

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare jest Bizantion (grčki: Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.

Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća koristi se i naziv Novi Rim (latinski: Nova Roma, grčki: Νέα Ρώμη).

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv: Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru obično se koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično: hē Polis, novogrčki: η Πόλη, i Poli).

U islamskom svijetu grad je bio poznat pod nazivima – arapski: القسطنطينية, latinično: al-Qusṭanṭiniyah, osmanski turski: قسطنطينيه, latinično: Kostantiniyye. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku također su se prije koristili i nazivi kao Rūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) ili Taht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.

Srednji vijek

Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza “εἰς τὴν Πόλιν” ili “στην Πόλη” , što znači „u gradu”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada, te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine, premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kao Konstantinopol ili Carigrad. Također se ponekad koristio i naziv Stambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću neko se vrijeme paralelno uz službeni osmanski naziv Kostantiniyye, koristio i naziv İslambol ili İslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao: Dersaadet (در سعادت ‘Vrata blagostanja’), Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی ‘Visoka ili uzvišena porta’), ili Pâyitaht (پایتخت, ‘Stolica prijestolja’), koja su obično označavala vlast.

U istočnim i južnim slavenskim jezicima, pa tako i u bosanskom prije se koristio ili se još koristi naziv Carigrad (staroslavenski jezik: Цѣсарьградъ, crkvenoslavenski: Царьгра̀дъ, ruski jezik: Царьгра́д, bugarski jezik: Ца̀риград, ukrajinski jezik: Царгород, zapadni južnoslavenski jezici: Цариград, tj. latinično: Carigrad. Ovaj je naziv spoj slavenskih riječi „car” i „grad”, te vjerojatno dolazi od grčkog izraza Βασιλέως Πόλις (latinično: Basileus Polis), što znači „grad cara” (ili kralja). Također, ovo ime je prešlo i u rumunjski jezik u obliku Ţarigrad.

Srednjovjekovni Vikinzi, točnije Varjazi, za ovaj su grad koristili staronordijsko ime Miklagarðr (od mikill ‘veliko’ i garðr ‘grad’). Ovo se ime koristi i danas u islandskom jeziku u obliku Mikligarður.

Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), na armenskom Bolis, na hebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u bosanskom može koristiti naziv „Carigrad”.

Osmansko carstvo

Panoramski pogled na grad, oko 1870.

 

Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač ušao je u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je 1453. godine postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.

Veliki bazar i Palača Topkapı podignuti su nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno s pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.

Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan u gradu je napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.

Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika, te sudjelovali u osvajanju grada, doselili su se u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno preko 100 tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji, npr. Cerrahilik (Cerrahiyye, osmanski turski: ﻰﺣﺍﺮﺟ), tekija u Fatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane u Beyoğluu, Yahya Effendi tekija u Beşiktaşu, te Bektaši (Bektaşi) tekija u Kadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kao cemevi (okupljalište).

 

Bizantisko carstvo

Položaj Bizantiona motivirao je Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis). Po legendi, proročanski san pokazao mu je položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegova pada 1453. godine.

Povoljan položaj grada između Europe i Azije bio je vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora u Crno more.

Carigrad je, kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”), budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine grad su osvojili i opljačkali križari u Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojili Nicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla VIII. Paleologa.

Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povjesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin uveden je tek u 18. stoljeću). Ovo je carstvo imalo grčku kulturu te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja od rimske Crkve. U ovom se carstvu nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe pravoslavne Crkve.

Novi vijek

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad premješten je iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada promijenjeno je iz Konstantiniyye u Istanbul.

U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad s nekad brojnom grčkom zajednicom, pokušao se odreći svog grčkog porijekla u Istanbulskom pogromu 1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se u Grčku.

U 1950-ima, vlada Adnana Menderesa pokrenula je projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su sagrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.

Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo počelo se naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama sagrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva povećao je gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno sagrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada znatno se proširio i postao gradska periferija.

Ako imate informacija o historiji sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Stanovništvo:

Tokom dužeg dijela svoje historije, Istanbul se nalazio među najvećim gradovima na svijetu. Oko 500. godine tadašnji Carigrad je imao između 400.000 i 500.000 stanovnika, prestigavši grad Rim na mjestu najmnogoljudnijeg grada. Na položaju najmnogoljudnijeg grada Konstantinopolj odnosno Istanbul se smjenjivao sa historijskim gradovima kao što su Bagdad, Chang’an, Kaifeng i Merv sve do 12. vijeka. Nakon toga nikada se nije našao na poziciji najnaseljenijeg grada svijeta ali je ostao najveći grad Evrope od 1500. do 1750. godine, kada ga je prestigao London.

Kretanje broja stanovnika tokom perioda od 1925. do 2015. godine dat je u sljedećoj tabeli.

Godina Broj stanovnika
1925. 881.000
1927. 691.000
1935. 740.800
1940. 793.900
1945. 845.300
1950. 983.000
1960. 1.459.500
1965. 1.743.000
1970. 2.132.400
1975. 2.547.400
1980. 2.853.500
1985. 5.494.900
1990. 6.620.200
1994. 7.615.500
1997. 8.260.400
2000. 8.831.800
2007. 11.174.200
2015. 14.657.434

Poznat je također po tim što u njemu živi dosta Bošnjaka koji su emigrirali u Tursku za vrijeme austro-ugarske okupacije. Isto tako je opjevan u mnogim bosanskim sevdalinkama. Jedna od njih je “U Stambolu na Bosforu.”

Tokom većeg dijela svoje historije, Istanbul je svrstavan među najveće gradove u svijetu. Do 500. godine, Istanbul je imao negdje između 400.000 i 500.000 stanovnika, istisnuvši svog prethodnika, grad Rim sa mjesta najvećeg grada na svijetu. Zajedno sa iračkim Bagdadom i kineskim Chang’anom bio je jedan od najvećih gradova na svijetu sve do 13. stoljeća. Iako poslije toga nikada više nije postao najmnogoljudniji grad svijeta, ostao je najveći grad u Evropi nedugo nakon pada Carigrada pa sve do početka 19. stoljeća, kada ga je u tome nadmašio London. Danas je Istanbul uz Moskvu jedna od najvećih urbanih aglomeracija u Evropi.

Prema procjenama turskog Zavoda za statistiku, u Istanbulu je krajem 2013. godine živjelo 14.160.467 stanovnika, što ga čini najmnogoljudnijim gradom u Turskoj i čini 18,5 posto ukupnog stanovništva Turske.

Ako imate informacija o broju stanovnika i prezimenima, pošaljite nam ispod u komentaru.

Kultura i prevreda

Istanbul je mjesto mješanja raznih kultura i religija. Kao rezultat toga, u gradu možemo vidjeti mnoštvo povijesnih džamija, crkava, sinagoga i palača. Također se u gradu mogu vidjeti mnoge moderne zgrade, neboderi, trgovački centri i dr.

Muzeji

Aja Sofija

Najpoznatiji muzeji u Istanbulu su Topkapı Sarayı (bivša Sultanova palača ili Carigradski dvor), Aja Sofija, Crkva Hora, Arheološki muzej, Muzej turske i islamske umjetnosti, Istanbulski muzej moderne umjetnosti i Dolmabahçe Sarayı.

Mnoge pomoćne zgrade raznih džamija su pretvorene u muzeje, te pružaju impresivan dojam osmanskog razdoblja.

Građevine

Bizantski i kršćanski Carigrad do 1453. godine[uredi – уреди | uredi izvor]

Yerebatan Sarnıcı

U današnjem Istanbulu se još mogu naći mnoge povijesne građevine. Mnoge građevine su danas ruševine, te postoji mali broj njih koje su izdržale stoljeća.

  • Hipodrom (At Meydanı), sagrađen 203. godine
  • Konstantinski forum (Çemberli Taş), sagrađen 328. godine
  • Valensov akvadukt (Bozdoğan Kemeri), završen 368. godine
  • Teodezijevi bedemi, završeni 424. godine
  • Morski bedemi, završeni 439. godine
  • razni povijesni spomenici, kao npr. 20 m visok obelisk Tuthmosisa III. donesen iz Egipta
  • Cisterna Bazilika (Yerebatan Sarnıcı) iz 6. stoljeća

Neke crkve su skoro netaknute, preživjele prvo kao džamije, a onda kao muzeji:

  • Aja Sofija (Ayasofya Camii, Crkva sv. Mudrosti), završena 537. godine
  • Crkva Pammakaristós (Fethiye Camii), sagrađena u 11. ili 12. stoljeću
  • kasnobizantska Crkva Hora (Kariye Camii), sadašnjeg izgleda od 14. stoljeća
  • Aja Irena ili Crkva „sv. Irena” (Aya İrini), koja je izbjegla preobrazbu u džamiju, te je služila kao oružarnica

Osmanski Carigrad

Osmanski sultan i njegovi dužnosnici, su odmah nakon osvajanja grad, željeli promijeniti njegov izgled, kako bi demonstrirali svoju moć i vjeru. Budući da su se divili grčkoj arhitekturi grad, za preobrazbu grada su zadužili Sinana (Mimar Sinan), porijeklom najvjerojatnije Grk ili Armenac, koji je razvio poseban osmanski stil gradnje.

Od 18. stoljeća, u gradnji se osjeća utjecaj zapadnjačkih stilova, kao barok (Lâleli Camii), klasični stil i secesija (Kamondo Merdivenleri, Beyoğlu). Za vrijeme Turske Republike, javlja se „Prvi nacionalni arhitektonski pokret”.

Ortaköy džamija

Osmanska arhitektura se najviše opaža u:

  • palačama i rezidencijama
  • džamijama i njihovim dodatnim zgradama
  • velikim dućanima, trgovinama i konačištima
  • bazarima
  • namjenskim i ukrasnim zgradama
Rezidencije

Dolmabahçe Sarayı

  • Topkapı Sarayı (Palača Topkapi) je do 1856. bila dom sultanove obitelji (harem), te sjedište vladara (divan), te stoga i središte osmanske vlasti i moći. Ova, više puta izmijenjena palača, se nalazi na vrhu poluotoka između Zlatnog roga, Bospora i Mramornog mora. Danas je jedna od najvažnijih istanbulskih turističkih atrakcija.
  • Dolmabahçe Sarayı (Palača Dolmabahçe), koja je od 1856. bila upravno središte Osmanskog Carstva, sagrađena je na europskoj strani grada, čime se pokazivala sultanova privežnost Europi. Palača je građena od 1842. do 1853. godine.
Džamije

Yeni Cami

Yeni Cami

Kao iskaz vjere, sultani, veziri i mnogi drugi osmanski moćnici, su obično bogato financirali izgradnju džamija. Veliki broj đžamija su građene po uzoru na Aju Sofiju.

Oko prostorije za molitvu je obično izgrađen kružni dvorišni prostor (sprskohrvatski turcizam: avlija, turski: avlu), te je obično izgrađen i külliye zajedno sa medresom, koja je npr. korištena kao osnovna škola (mektep), teološka ili liječnička škola sa prostorom za stanovanje (hücre), bolnica (dar-üş-şifa), hospicij (tabhane), pučka kuhinja (imaret), knjižnica (kütüphane), prenoćište (srpskohrvatski turcizam: karavansaraj, turski: kervansaray), kupelji (hamam), grobnice (türbe), a ponekad je građen i obzervatorij za kalendarske izračune, vezane uz religiju (muvakkithane).

Tipične džamije ovog razdoblja su:

  • iz ranog osmanskog razdoblja
    • Mahmut Paşa Camii, najstarija primljena velika džamija iz 1462.
    • Sultan Beyazıt Camii – najstarija primljena sultanova džamija iz 1506.
  • džamije arhitekta Sinana
    • İskele Camii u Üsküdaru – prva Sinanova džamija iz 1548.
    • Şehzade Camii – Sinanov početnički rad iz 1548.
    • Sultan Süleyman Camii – Sinanovo djelo iz 1557.
    • Rüstem Paşa Camii – dar velikih vezira iz 1561.
    • Piyale Paşa Camii – Sinanovo djelo iz 1578.
  • kasnije razdoblje
    • Yeni Camii – građena od 1597. do 1663.
    • Sultan Ahmet Camii – slavna „plava džamija” iz 1617.
    • Sultan Mehmet Fatih Camii – nova zgrada nakon potresa, 1766. godine
    • Eyüp Sultan Camii – džamija utemeljena 1458., te izgrađena u novom stilu između 1798. i 1800.
  • osmanski barok
    • Nuru Osmaniye Camii – kupolasta struktura, izvorno od bijelog mramora sa polukružnim dvorištem iz 1755.
    • Lâleli Camii – završena 1763. godine, te nakon potresa obnovljena 1783. godine, barokna džamija sa malim bazarom u podrumu
    • Nusretiye Camii – džamija za vojnike, građena uz nekadašnju vojarnu, iz 1826.
    • Dolmabahçe Camii – uz obalu Bospora, građena uz istoimenu palaču, iz 1853.

Napomena: turska riječ “camii” znači “džamija”.

Bazari[uredi – уреди | uredi izvor]
  • veliki Prekriveni bazar (Kapalı Çarşı), Egipatski bazar (Mısır Çarşısı) i Knjiški bazar (Sahaflar Çarşısı)
  • Valide Hanı i Rüstem Paşa Hanı.

Napomena: perzijska riječ “bazar” (بازار‎) znači “tržnica”.

Namjenske i ukrasne zgrade[uredi – уреди | uredi izvor]

Rumeli Hisarı

  • turske kupelji (hamam)
    • Çemberlitaş-Hamam u Starom Stambulu
    • Galatasaray-Hamam u Beyoğluu
  • bunari
    • Čisti bunar (şadırvan), unutar džamijskog dvorišta (avsu), npr. osmokutni bunar u Yeni Cami
    • Bunarska kuća (sebil), npr. Valide Sultan Turhan Hadice Sebili kod Yeni Cami
    • Česme (çeşme), npr. bunar iz 1906. kod njemačkog vrhovnog konzulata
    • zanimljivost je i bunar kod Hipodroma, kojeg je donirao njemački car Vilim II.
  • turbe (grobnice)
    • mauzoleji raznih članova sultanove obitelji i visokih dužnosniga i plemića unutar Süleymaniye Camii, Aje Sofije i Eyüp Camii
  • vojarne
    • Selimiye-Kaserne u Üsküdaru
  • utvrde
    • Yedikule („dvorac sa sedam tornjeva“) na južnom kraju Teodezijevih zidina
    • Rumeli Hisarı i Anadolu Hisarı na Bosporu
  • tornjevi
    • Toranj Galata
    • Toranj Beyazıt
    • Leandorv toranj (Kız kulesi) na bosporskom otoku, kod Üsküdara
  • mostovi
    • stari most Galata, nekoliko puta mijenjan između 1845. i 1912.
  • kolodvori
    • Sirkeci Garı, europski glavni kolodovor
    • Haydarpaşa Garı, azijski glavni kolodvor
  • stambene zgrade
    • drvene zgrade koje se mogu naći u Fatihu i Üsküdaru
    • drveni ljetnikovci (Yali) koje se mogu naći na objee strane Bospora, u novije vrijeme su renovirane
    • boravišne zgrade sa podrumskim radnjama, koje su se otvarale u 19. stoljeću. Danas se mogu naći u Beyoğluu
  • Zgrade veleposlanstava u Beyoğluu, danas većinom konzulati
  • crkve i sinagoge

Istanbul od pada Osmanskog Carstva do 1950-ih[uredi – уреди | uredi izvor]

Prvi nacionalni arhitektonski pokret (1912. – 1929.)[uredi – уреди | uredi izvor]

Do kraja 20-ih godina u državi je trajao arhitekturalni pokret znan kao “Prvi nacionalni arhitektonski pokret”. Primjeri su:

  • Beşiktaş İskelesi, 1913. godine, arhitekt Ali Talat
  • Haydarpaşa İskelesi, 1915. godine, arhitekt Vedat Tek
  • Vakıf Hanı u Eminönüu, 1912.-1926. godine, arhitekt Kemalettin Bey
  • Hotel Merit Antique u Lâleli, 1912.-1922. godine, arhitekt Kemalettin Bey

Od 30-ih godina, često su za javne zgrade zapošljavani strani arhitekti, koji su u turski ukrasni stil, dodali i međunarodni element, te su djelovali na lokalne, turske arhitekte.

Drugi nacionalni arhitektonski pokret (1940. – 1950.)[uredi – уреди | uredi izvor]

Kao začetnika Drugog nacionalnog arhitektonskog pokreta, smatra se Bruno Taut (1880. – 1938.). On je napravio točnu analizu osmanskog stila, kao pročelnik katedre na Akademiji lijepih umjetnosti u Istanbulu i kao šef građevnog odjela u Ministarstvu obrazovanja u Ankari. Time je stvoren posebni turski građevni stil. Primjer:

  • İstanbul Ünivertesisi, Fen Fakültesi, 1942.

Višestruki građevni stilovi od 1960-ih[uredi – уреди | uredi izvor]

Istanbulsku arhitekturu zadnjih desetljeća obilježavaju višestruki stilovi u kojima se mogu naći svi elementi od sinanskog razdoblja, pa do najnovijih trendova u gradnji. Zbog velikog broja stilova, grad je postao pokusna zona moderne arhitekture.

  • građevine arhitekta Sedada Hakkıja Eldema u “turskom” stilu:
    • Sosyal Sigortalar Külliyesi (1970.),
    • Atatürk Kütüphanesi (1976.)
    • Koç Holding A.S. Nakkaştepe Tesisleri (1986.)
  • neboderi:
  • Hotel InterContinental u Beyoğluu, visina 87 m, završen 1968.
  • Barbaros Plaza u Leventu, dvije zgrade, visina 80 m, završeno 1987.
  • Yapı ve Kredi Bankası u Levent, visina 120 m, završeno 1995.
  • Işbank Tower 1 u Beşiktaşu, visina 181 m, završeno 2000.
  • Sun Plaza in Şişli, visina 147 m, završeno 2005.
  • mostovi:
    • Boğaziçi Köprüsü, prvi bosporski most, otvoren 1973.
    • Haliç Köprüsü (Fatih Köprüsü), most autoceste iznad Zlatnog roga, otvoren 1974.
    • Fatih Sultan Mehmet Köprüsü, drugi bosporski most, otvoren 1988.
    • Galata Köprüsü, novi most od 1992.
  • televizijski tornjevi:
    • Camlica-TV toranj
    • Endem-TV toranj

Zaštita kulturnih spomenika[uredi – уреди | uredi izvor]

Prvu sistematsku zaštutu gradskih spomenika, je pokrenula gradska vlast, krajem Prvog svjetskog rata, koji je ostavio mnoge spomenike opljačkana i oštećene. Ovaj projekt je od 1917. do 1918. vodio njemačko-turski povjesničar umjetnosti i pisac Friedrich Schrader. U 60-ima je u zaštiti spomenika posebno bio aktivan Çelik Gülersoy.

Od 1985. godine, cijeli istanbulski stari grad je na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.

Ako imate informacija o broju privredi naselja ili kulturnim dobrima, pošaljite nam ispod u komentaru.

 

Putem pretrage možete provjeriti ko se sve testirao iz ovog naselja:  BAZA

 

Izvori: Wikipedia, Poreklo, Bošnjacki DNK projekat

REKLAME
Test
Test

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *