J1a-Z2215 | Semiti

Uvod
Haplogrupa J1a-Z2215 je haplogrupa bliskoistočnog porijekla. Primarno žarište joj je identifikovano sa područjem današnje jugoistočne Turske, Kavkaza i planine Zagros u sjeverozapadnom Iranu. Najvisočija distribucija i varijacija ove haplogrupe je svjedočena na području Arabijskog poluostrva, Levanta/istočnog Mediterana, sjeverne Afrike i afričkog roga. Primarno se dovodi u vezu sa širenjem semitskih jezika. Kod Bošnjaka i susjednih zapadnobalkanskih populacija se pojavljuje u relativno niskom procentu.   

Porijeklo
Grana J1a-Z2215 je jedan od dva osnovna ogranka od haplogrupe J1-M267. Haplogrupa J1-M267 je proistekla iz očinske haplogrupe J-CTS7738 za koju se pretpostavlja da se odvojila od haplogrupe IJ negdje na području zapadne Azije. Prethodna istraživanja sugeriraju da se difuzija haplogrupe J-CTS7738 (samim tim i J1-M267) najprije može dovesti u vezu sa širenjem pastoralizma u pustinjskim regijama Arabijskog poluostrva, širenjem poljoprivrede sa Bliskog istoka u Evropu tokom neolita (Underhill et al. 2000) i naposlijetku sa širenjem afroazijskih jezika, judaizma i islama (Sahakyan et al. 2021).

Tokom neolitske demografske tranzicije se genomsko porijeklo zapadnoazijske populacije moglo strukturirati u nekoliko grupacija. Među njima, J-CTS7738 populacija je poistovjećena sa kavkaskim, iranskim i anadolskim lovcima-sakupljačima i farmerima. Dok se haplogrupa J2-M172 više veže sa poljoprivrednim zajednicama koje su cvjetale na području sjevernog Bliskog istoka i Kavkaza, se J1-M267 populacija s druge strane najprije dovodi u vezu sa širenjem pastoralne ekonomije na području pustinjskih zona zapadne Azije (Sahakyan et al. 2021).

Nastanak
Haplogrupa J1a-Z2215 je najvjerovatije formirana negdje na području koji obuhvata dio sjeveroistočne Sirije, jugoistočne Turske i sjeverozapadnog Irana (Chiaroni et al. 2010). Najstariji drevni muški uzorak u kojem je utvrđena haplogrupa J1-M267 i čija se starost estimira oko 13.300 godina je pronađen na području Kavkaza (Poznik et al. 2016).  

Arheološka kultura Zarzian (~18.000.-8.000. p.n.e.) u čijem je okviru najvjerovatnije formirana haplogrupa J1a-Z2215.

Za haplogrupu J1a-Z2215 se kao i za ostale varijacije unutar haplogrupe J pretpostavlja da je pretrpila veliku populacionu ekspanziju tokom neolitskog razdoblja. Shodno studiji The emergence of of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations (2009) od Chiaroni et al. je najveća raznovrsnost J1 haplotipova observirana na području jugoistočne Anadolije, što bi moglo da sugerira da se haplogrupa J1a-Z2215 najvjerovatnije formirala na pomenutom području. U studiji se također predlaže da su osnovne SNP varijacije haplogrupe J1a-Z2215 proistekle iz mezolitske arheološke kulture Zarzian koja je u periodu između oko 18.000. i 8.000 godine p.n.e. cvjetala na širem području istočno od rijeke Tigrisa u današnjem sjeverozapadnom Iranu (Chiaroni et al. 2010).  

Širenje
Prvobitna demografska ekspanzija J1a-Z2215 populacije se najvjerovatnije odvijala sa širenjem stočarskih zajednica sa područja istočne Anadolije i planine Zagros u današnjem zapadnom Iranu. Upravo na pomenutom geografskom području su koze i ovce prvi put pripitomljene prije nekih 11.000 godina. U studiji Chiaroni et al. se sugerira da se dio J1a-Z2215 populacije počela širiti ekvivalentno sa stočarskim zajednicama sa područja plodnog polumjeseca prije oko 9-10.000 godina.    

U studiji The emergence of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations (2009) od Chiaroni et al. se predlaže scenarij prema kojem vremenska i geografska rasprostranjenosti haplogrupe J1-Z2215 pretstavlja demičku ekspanziju poljoprivredničkih i lovačko-stočarskih zajednica tokom perioda između pre-lončarskog neolita B (PPNA) i kasnog neolita. Visoke SNP varijacije koje su observirane na području Jemena, Omana i Etiopije mogu da sugeriraju na demografsku složenost proisteklom iz nekoliko različitih i vremenski nepovezanih migracija.  

Lijevo: toplotna mapa sa osvrtom na varijacijsku frekvenciju. Desno: Konstruirani migracioni pravci J1a-Z2215 varijacija. Crvene strelice pretstavljaju početnu holocensku migraciju s planine Zagros na Arabijsko poluostrvo. Crnim strelicama su prikazana kasnija širenja arapskojezičkih populacija počevši od bronzanog doba. Prilog je dio kolaža iz rada Chiaroni et al. 2009.

Ova haplogrupa se može primarno poistovjetiti sa širenjem semitskih jezika koji su proistekli iz afroazijske jezičke zajednice vjerovatno prije oko 5.700 godina na području Levanta, ekspandirajući u kasnijem razdoblju prema Arabijskom poluostrvu i afričkom rogu. Proto-semitski jezik kao takav se tokom milenija koje su prethodile njegovu ekspanziju govorio u jednoj lokalizovanoj jezičkoj zajednici. Rezultati prethodnih istraživanja haplogrupe J1a-Z2215 ukazuju na ekspanziju poljoprivredničkih i stočarskih zajednica na Arabijsko poluostrvo iz pravca plodnog polumjeseca, idući tako u prilog pretpostavci da se ova haplogrupa širila u korelaciji sa semitskom populacionom ekspanzijom (Chiaroni et al. 2010).   

PopulacijaArheološki horizontVrijeme ekspanzije (hiljada godina unazad)Jezik tokom željeznog dobaIzvor
SirijaSrednje bronzano doba4.000Sjeverozapadnosemitski (aramejski)Chiaroni et al. 2009
TurskaRano bronzano doba5.400Indoevropski (grčki)Cinnioğlu et al. 2004 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
IrakUbaid6.200Istočnosemitski  (babilonski)Toftanelli et al. 2009 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska ArabijaEneolit6.300Centralni semitski (arapski)Cadenas et al. 2008 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
PalestinaLončarski neolit/eneolit7.400Sjeverozapadnosemitski (hebrejski; hananski)Chiaroni et al. 2009
Etiopija (Amharci)Epipaleolit?/neolit8.200Zapadnosemitski (etiopski)Toftanelli et al. 2009 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
JordanLončarski neolit8.400Sjeverozapadnosemitski (kananski –  amonitski; moavski)Chiaroni et al. 2009
Turska (mediteranska Anadolija)Pre-lončarski neolit B9.100Indoevropski (likijski, luvijski); sjeverozapadnosemitski (aramejski)Cinnioğlu et al. 2004 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
EgipatEpipaleolit9.900Afro-azijski (egipatski)Luis et al. 2004 (sek. izvor Chiaroni et al. 2009)
AsirciZarzian16.200Istočnosemitski; sjeverozapadnosemitski (asirski; aramejski)Chiaroni et al. 2009
Vrijeme ekspanzije haplogrupe J1-M267* i J1a-Z2215 varijacije J-P58 – prema Chiaroni et al. 2009.


Podgrane
Haplogrupa J1a-Z2215 je prema procjeni YFull projekta formirana prije oko 18.300 godina dok se najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih njenih pripadnika estimira da je živio prije oko 12.900 godina – prema dosadašnjim saznanjima, najvjerovatnije negdje na području sjevernog Bliskog istoka. Iz ove haplogrupe su proistekle sljedeće podgrane: J-Y29696, J-Z2217 i za sada neidentifikovani ogranak J1a-Z2215*.

  • J-Y29696: Ova podgrana je prema procjeni YFull-a formirana prije oko 18.300 godina i grana se u osnovnu podgranu J-PF7261 koja se pritom razgranjuje u dvije mutacije mutacije: J-ZS3290 i J-PH128. Prva mutacija je observirana isključivo na području Bliskog istoka i južne Azije, dok je druga mutacija s druge strane naročito distriburirana i diverzifikovana na području jugoistočne Evrope (uključujući i Balkana), Anadolije i Kavkaza. Najbliži drevni predak svih pripadnika grane J-Y29696 se estimira da je živio prije oko 12.600 godina. 
  • J-Z2217: Ova grana je formirana prije oko 18.300 godina. Njena najviša distribucija i raznovrsnost je observirana na području Bliskog istoka, ali se pojavljuje širom zapadne i južne Azije, sjeverne Afrike, Evrope i na području bivših evropskih transatlantskih kolonija. Ova grana je također tipična za bošnjačke pripadnike haplogrupe J1a-Z2215, među kojima se pojavljuje u nekoliko različitih mutacija: J-Z1828, J-FGC11, J-PF4876, J-ZS4416 i J-ZS9949. Najbliži drevni zajednički predak svih pripadnika grane J-Z2217 je prema estimaciji YFull projekta živio prije oko 18.300 godina.  


Naseljavanje Balkanskog poluostrva
Haplogrupa J1a-Z2215, sa svojim pre-neolitskim žarištem na području plodnog polumjeseca, je učestovala u neolitskoj ekspanziji prema ostalim dijelovima Bliskog istoka, zapadne Azije i sjeverne i sjeveroistočne Afrike. Međutim, dosadašnja arheogenetička istraživanja ne podržavaju scenarij kretanja ove haplogrupe u Evropu tokom neolita ni kasnije nastupajućeg bronzanog doba. Najstariji drevni muški skeleti na području Evrope i kojim je utvrđena pripadnost ovoj haplogrupi datiraju iz antičkog i kasnoantičkog perioda. Shodno tome se evropske loze ove haplogrupe najprije mogu dovesti u vezu sa širenjem populacija u okviru Rimskog carstva i Bizantije tokom antičkog, kasnoentičkog i ranosrednjevjekovnog perioda. Pojedine varijacije od haplogrupe J1a-Z2215 su na Balkansko poluostrvo mogle dospjeti i tokom kasnijeg razdoblja srednjeg vijeka (i kasnije), primarno tokom vladavine Osmanskog carstva.      

Lista arheogenetičkih uzoraka
Ova haplogrupa je od ukupno 1.462 testiranih Bošnjaka (20. septembar 2021.) prisutna sa 0.75% i pojavljuje se širom bošnjačkog etničkog prostora. Najveći broj Bošnjaka pozitivnih na ovu haplogrupu pripadaj mutaciji J-ZS9949 koja je ujedno i tipična za Srbe, a posebno visoku frekvenciju posjeduje među Srbima na području Potkozarja u Bosanskoj Krajini. Ova mutacija je identifikovana sa hercegovačkim plemenom Vlahovića, čiji su potomci danas kako pravoslavne tako i muslimanske vjeroispovjesti. Najistaknutiji pripadnici ove mutacije su krajiški Sinobadi, serdari Kninske krajine koji su stekli mletačku plemićku titulu kavaljera sv. Marka (Novaković, 2021).     

Lista arheogenetičkih uzoraka

  • Haplogrupa J1a-Z2215 je utvrđena u posmrtnim ostatcima dvojice muškaraca (uzorci I3705 i I3985) na području Jordana i koji datiraju iz bronzanog doba (Agranat-Tamir et al. 2020).  
  • Na različite varijacije u okviru ove haplogrupe su pozitivna tri muška drevna uzorka (SFI-34, SFI-44 i ERS1790733) datiranim iz bronzanog doba na području današnjeg Libanona (Haber et al. 2020; Haber et al. 2020).
File:Ebla.jpg
Dio iskopanog bronzanodobnog grada Ebla (današnji Tell Mardikh), sjeverozapadna Sirija. Public domain.
  • Na arheološkom lokalitetu Tell Mardikh (nekadašnja Ebla) u blizini Idliba u sjeverozapadnoj Siriji koji se poistovjećuje sa bronzanodobnom kraljevstvom Ebla je u jednom muškom uzorku (ETM012) datiranom iz 2.450. godine p.n.e. utvrđena podgrana J-ZS2652 (Skourtanioti et al. 2020).
File:Statue of King Idrimi-IMG 4553-black.jpg
Kip kralja Idrimi od Alalakha (1460.-1400. p.n.e.). Fotograf: Rama, CC-BY-SA-20-FR.
  • U okviru gradskog humka Tell Atchana koji se nalazi u okviru šireg kompleksa drevnog grada Alalakha u današnjoj južnoj Turskoj je prilikom sekvencioniranja genoma drevnih uzoraka datiranim iz bronzanog doba haplogrupa J1a-Z2215 utvrđena u dvojici pojedinaca (uzorci ALA001 i ALA026) (Skourtanioti et al. 2020).
  • Prilikom velikog arheogenetičkog poduhvata na području Italije koji je objavljen u studiji Ancient Rome: A genetic crossroads of Europe and the Mediterranean (2019) of Antonio et al. je haplogrupa J1a-Z2215 utvrđena u svega tri muška skeletna ostatka datiranim iz perioda između antike i visokog srednjeg vijeka. Riječ je o uzorcima R130 (SNP J-ZS2723*), R1549 (SNP J-ZS4336) i R105 (SNP J-FGC12836).
  • U okviru arheogenetičkog istraživanja DNA profiling of Hungarian King Béla III and other skeletal remains originating from the Royal Basilica of Székesfehérvár, prilikom kojeg su sekvencionirani genomi posmrtnih ostataka u srednjovjekovnoj kraljevskoj bazilici u Székesfehérváru u Mađarskoj, je između ostalog utvrđeno prisustvo haplogrupe J1a-Z2215 u jednom od testiranih muških uzoraka. Riječ je o uzorku SRS6609008 i kojem je spedifično utvrđen ogranak J-ZS7640 (Olasz et al. 2018).


Prikaz statistike zastupljenosti u sadašnjici

File:Yemeni Man (11685880284).jpg
Arapi Jemeniti su najtipičniji pretstavnici haplogrupe J2a-Z2215 u svijetu. flickr: Rod Waddington. CC BY-SA 2.0.
PopulacijaFrekvencijaUzorakEtnolingvistička pripadnostIzvor
Jemen67.7%62Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Irak (Arapi)62.3%56Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Katar56.9%72Semitska, arapskaCadenas et al. 2007
Jordan48.7%76Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Sirija (suniti, Hama)47.2%36Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Jevreji (Kohen)46%215Semitska, hebrejskaHammer et al. 2009
Tunis (Tunis)34.6%52Semitska, arapskaOnofri et al. 2008
Palestina32.7%49Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Etiopija (Amharci)20.8%48Semitska, etiopskaChiaroni et al. 2010
Egipat19.7%147Semitska, arapskaChiaroni et al. 2010
Jevreji (Aškenazi)14%1.360Semitska, hebrejskaHammer et al. 2009
Iran8.7%150IranskaChiaroni et al. 2010
Irak (Kurdi)7.5%93IranskaChiaroni et al. 2010
Rusija (Čerkezi)7%142Abhasko-adigejskaBalanovsky et al. 2011
Turska5.9%523TurkijskaChiaroni et al. 2010
Somalija2.5%201KušitskaSanchez et al. 2005
Srbi1.64%6.699Baltoslavenska, slavenskaSrpski DNK projekat
Bošnjaci0.75%1.462Baltoslavenska, slavenskaBošnjački DNK projekat
Procjena zastupljenosti haplogrupe J1a-Z2215 među evroazijskim i afričkim populacijama.

Poznati pripadnici haplogrupe J1a-Z2215

File:Hashmite Banner.png
Zastava kraljevske dinastije Hašemita, usvojena 1555. godine. CC0 1.0.

Hašemiti – arapski administratori DNK projekata su izvjestili da su dva rezultata Y-DNK testa članova jordanske kraljevske porodice pozitivni na podgranu J1a-Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Z1884>FGC11>S21237>Y4348>Y4349>Y6074>L859. Njihov najdalji predak je moguće Abdul Muttalib (497.-632.), djed islamskog poslanika Muhameda, s.a.v.s. (570.-632.). Ova podgrana je observirana i kod drugih članova Hašemita i unutar većeg plemena Kurejša.

File:1st Marquess of Montrose.jpg
James Graham I. grof od Montrousea od Anthony van Dycka (1599.-1641.).

Klan Graham je škotski klan čije je porijeklo najvjerovatnije anglo-normansko. Nastanjeni su u Škotsku u 12. stoljeću. Poglavai ovog klana su dobijali titule lorda Grahama 1445. godine, grofa od Montrousea 1503. godine, markiza od Montrousea 1644. godine i vojvoda od Montrousea 1707. godine. Jedan od poznatih pripadnika ovog klana je James Graham, I. grof od Montrousea (1612.-1650.). Prema Clan Graham DNA projektu na Family Tree DNA je Grahamima identifikovana podgrana J1a-Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Z1884>Y2919>Y3442>Y3441>BY65>FGC58460>ZS1541>Z18183.

File:Dustin Hoffman Quartet avp 2013 2.jpg
Dustin Hoffman. Autor: Georges Biard. CC BY-SA 3.0.

Dustin Hoffman (1937.-), je američki hollywoodski glumac i dvostruki dobitnik Oscara. Njegovi članovi porodice su aškenaski Jevreji porijeklom iz Kijeva u današnjoj Ukrajini i Jaša u Rumuniji. Hoffmanu je identifikovana pripadnost podgrani Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Y3081>Y3082>Y3087>S20075>Y3088>Z18271.  

Autori: Iljas Porović & Usame Zukorlić


Reference

  1. ^Agranat-Tamir, L., Waldman, S., Martin, M. A. S. et al. The Genomic History of the Bronze Age Southern Levant. Cell 2020;181(5):1146-1157.e11. doi: 10.1016/j.cell.2020.04.024.
  2. ^Antonio, M. L., Gao Z., Moots H. M. et al. Ancient Rome: A genetic crossroads of Europe and the Mediterranean. Science 366, 708–714 (2019). DOI: 10.1126/science.aay6826.
  3. ^Balanovsky O, Dibirova K, Dybo A, et al. Parallel evolution of genes and languages in the Caucasus region. Mol Biol Evol. 2011;28(10):2905-2920. doi:10.1093/molbev/msr126.
  4. ^Cadenas AM, Zhivotovsky LA, Cavalli-Sforza LL, Underhill PA, Herrera RJ. Y-chromosome diversity characterizes the Gulf of Oman. Eur J Hum Genet. 2008;16(3):374-386. doi:10.1038/sj.ejhg.5201934.
  5. ^Chiaroni J, King RJ, Myres NM, et al. The emergence of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations. Eur J Hum Genet. 2010;18(3):348-353. doi:10.1038/ejhg.2009.166.
  6. ^Cinnioğlu C, King R, Kivisild T, et al. Excavating Y-chromosome haplotype strata in Anatolia. Hum Genet. 2004;114(2):127-148. doi:10.1007/s00439-003-1031-4.
  7. ^Haber M, Doumet-Serhal C, Scheib C, et al. Continuity and Admixture in the Last Five Millennia of Levantine History from Ancient Canaanite and Present-Day Lebanese Genome Sequences. Am J Hum Genet. 2017;101(2):274-282. doi:10.1016/j.ajhg.2017.06.013.
  8. ^Haber, M., Nassar, J., Almarri, M. A. A. et al. Genetic History of the Near East from an aDNA Time Course Sampling Eight Points in the Past 4,000 years. ASHG;2020;107(1):149-157.
  9. ^Hammer MF, Behar DM, Karafet TM, et al. Extended Y chromosome haplotypes resolve multiple and unique lineages of the Jewish priesthood. Hum Genet. 2009;126(5):707-717. doi:10.1007/s00439-009-0727-5.
  10. ^Luis JR, Rowold DJ, Regueiro M, et al. The Levant versus the Horn of Africa: evidence for bidirectional corridors of human migrations [published correction appears in Am J Hum Genet. 2004 Apr;74(4):788]. Am J Hum Genet. 2004;74(3):532-544. doi:10.1086/382286.
  11. ^Novaković, N. Херцеговина као матица крајишких родова (Хаплогрупа J1-M267). Poreklo (7. maj 2021) [https://www.poreklo.rs/2021/05/07/hercegovina-kao-matica-krajiskih-rodova-haplogrupa-j1-m267/].
  12. ^Olasz, J., Seidenberg, V., Hummel, S. et al. DNA profiling of Hungarian King Béla III and other skeletal remains originating from the Royal Basilica of Székesfehérvár. Archaeol Anthropol Sci 11, 1345–1357 (2019). https://doi.org/10.1007/s12520-018-0609-7.
  13. ^Onofri, V., Alessandrini, F., Turchi, C. et al. Y-chromosome markers distribution in Northern Africa: High-resolution SNP and STR analysis in Tunisia and Morocco populations. FSI Genetics 2008;1(1):235-236. https://doi.org/10.1016/j.fsigss.2007.10.173.
  14. ^Poznik, G., Xue, Y., Mendez, F. et al. Punctuated bursts in human male demography inferred from 1,244 worldwide Y-chromosome sequences. Nat Genet 48, 593–599 (2016). https://doi.org/10.1038/ng.3559.
  15. ^Sahakyan, H., Margaryan, A., Saag, L. et al. Origin and diffusion of human Y chromosome haplogroup J1-M267. Sci Rep 11, 6659 (2021). https://doi.org/10.1038/s41598-021-85883-2.
  16. ^Sanchez, J., Hallenberg, C., Børsting, C. et al. High frequencies of Y chromosome lineages characterized by E3b1, DYS19-11, DYS392-12 in Somali males. Eur J Hum Genet 13, 856–866 (2005). https://doi.org/10.1038/sj.ejhg.5201390.
  17. ^Skourtanioti, E., Erdal, Y. S., Frangipane, M. et al. Genomic History of Neolithic to Bronze Age Anatolia, Northern Levant, and Southern Caucasus. Cell 2020;5(151):1158-1175.e28, 2020. https://doi.org/10.1016/j.cell.2020.04.044.
  18. ^Tofanelli S, Ferri G, Bulayeva K, et al. J1-M267 Y lineage marks climate-driven pre-historical human displacements. Eur J Hum Genet. 2009;17(11):1520-1524. doi:10.1038/ejhg.2009.58.
  19. ^Underhill, P., Shen, P., Lin, A. et al. Y chromosome sequence variation and the history of human populations. Nat Genet 26, 358–361 (2000). https://doi.org/10.1038/81685.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

The maximum upload file size: 2 MB. You can upload: image, audio, video, document. Links to YouTube, Facebook, Twitter and other services inserted in the comment text will be automatically embedded. Drop file here

 
Translate »