J1a-Z2215 | Semiti

Uvod
Haplogrupa J1a-Z2215 je haplogrupa bliskoistočnog porijekla. Primarno žarište joj je identifikovano sa područjem današnje jugoistočne Turske, Kavkaza i planine Zagros u sjeverozapadnom Iranu. Najvisočija distribucija i varijacija ove haplogrupe je svjedočena na području Arabijskog poluostrva, Levanta/istočnog Mediterana, sjeverne Afrike i afričkog roga. Primarno se dovodi u vezu sa širenjem semitskih jezika. Kod Bošnjaka i susjednih zapadnobalkanskih populacija se pojavljuje u relativno niskom procentu.   

Porijeklo
Grana J1a-Z2215 je jedan od dva osnovna ogranka od haplogrupe J1-M267. Haplogrupa J1-M267 je proistekla iz očinske haplogrupe J-CTS7738 za koju se pretpostavlja da se odvojila od haplogrupe IJ negdje na području zapadne Azije. Prethodna istraživanja sugeriraju da se difuzija haplogrupe J-CTS7738 (samim tim i J1-M267) najprije može dovesti u vezu sa širenjem pastoralizma u pustinjskim regijama Arabijskog poluostrva, širenjem poljoprivrede sa Bliskog istoka u Evropu tokom neolita (Underhill et al. 2000) i naposlijetku sa širenjem afroazijskih jezika, judaizma i islama (Sahakyan et al. 2021).

Tokom neolitske demografske tranzicije se genomsko porijeklo zapadnoazijske populacije moglo strukturirati u nekoliko grupacija. Među njima, J-CTS7738 populacija je poistovjećena sa kavkaskim, iranskim i anadolskim lovcima-sakupljačima i farmerima. Dok se haplogrupa J2-M172 više veže sa poljoprivrednim zajednicama koje su cvjetale na području sjevernog Bliskog istoka i Kavkaza, se J1-M267 populacija s druge strane najprije dovodi u vezu sa širenjem pastoralne ekonomije na području pustinjskih zona zapadne Azije (Sahakyan et al. 2021).

Nastanak
Haplogrupa J1a-Z2215 je najvjerovatije formirana negdje na području koji obuhvata dio sjeveroistočne Sirije, jugoistočne Turske i sjeverozapadnog Irana (Chiaroni et al. 2010). Najstariji drevni muški uzorak u kojem je utvrđena haplogrupa J1-M267 i čija se starost estimira oko 13.300 godina je pronađen na području Kavkaza (Poznik et al. 2016).  

Za haplogrupu J1a-Z2215 se kao i za ostale varijacije unutar haplogrupe J pretpostavlja da je pretrpila veliku populacionu ekspanziju tokom neolitskog razdoblja. Shodno studiji The emergence of of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations (2009) od Chiaroni et al. je najveća raznovrsnost J1 haplotipova observirana na području jugoistočne Anadolije, što bi moglo da sugerira da se haplogrupa J1a-Z2215 najvjerovatnije formirala na pomenutom području. U studiji se također predlaže da su osnovne SNP varijacije haplogrupe J1a-Z2215 proistekle iz mezolitske arheološke kulture Zarzian koja je u periodu između oko 18.000. i 8.000 godine p.n.e. cvjetala na širem području istočno od rijeke Tigrisa u današnjem sjeverozapadnom Iranu (Chiaroni et al. 2010).  

Širenje
Prvobitna demografska ekspanzija J1a-Z2215 populacije se najvjerovatnije odvijala sa širenjem stočarskih zajednica sa područja istočne Anadolije i planine Zagros u današnjem zapadnom Iranu. Upravo na pomenutom geografskom području su koze i ovce prvi put pripitomljene prije nekih 11.000 godina. U studiji Chiaroni et al. se sugerira da se dio J1a-Z2215 populacije počela širiti ekvivalentno sa stočarskim zajednicama sa područja plodnog polumjeseca prije oko 9-10.000 godina.    

U studiji The emergence of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations (2009) od Chiaroni et al. se predlaže scenarij prema kojem vremenska i geografska rasprostranjenosti haplogrupe J1-Z2215 pretstavlja demičku ekspanziju poljoprivredničkih i lovačko-stočarskih zajednica tokom perioda između pre-lončarskog neolita B (PPNA) i kasnog neolita. Visoke SNP varijacije koje su observirane na području Jemena, Omana i Etiopije mogu da sugeriraju na demografsku složenost proisteklom iz nekoliko različitih i vremenski nepovezanih migracija.  

Ova haplogrupa se može primarno poistovjetiti sa širenjem semitskih jezika koji su proistekli iz afroazijske jezičke zajednice vjerovatno prije oko 5.700 godina na području Levanta, ekspandirajući u kasnijem razdoblju prema Arabijskom poluostrvu i afričkom rogu. Proto-semitski jezik kao takav se tokom milenija koje su prethodile njegovu ekspanziju govorio u jednoj lokalizovanoj jezičkoj zajednici. Rezultati prethodnih istraživanja haplogrupe J1a-Z2215 ukazuju na ekspanziju poljoprivredničkih i stočarskih zajednica na Arabijsko poluostrvo iz pravca plodnog polumjeseca, idući tako u prilog pretpostavci da se ova haplogrupa širila u korelaciji sa semitskom populacionom ekspanzijom (Chiaroni et al. 2010).   

Podgrane
Haplogrupa J1a-Z2215 je prema procjeni YFull projekta formirana prije oko 18.300 godina dok se najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih njenih pripadnika estimira da je živio prije oko 12.900 godina – prema dosadašnjim saznanjima, najvjerovatnije negdje na području sjevernog Bliskog istoka. Iz ove haplogrupe su proistekle sljedeće podgrane: J-Y29696, J-Z2217 i za sada neidentifikovani ogranak J1a-Z2215*.

• J-Y29696: Ova podgrana je prema procjeni YFull-a formirana prije oko 18.300 godina i grana se u osnovnu podgranu J-PF7261 koja se pritom razgranjuje u dvije mutacije mutacije: J-ZS3290 i J-PH128. Prva mutacija je observirana isključivo na području Bliskog istoka i južne Azije, dok je druga mutacija s druge strane naročito distriburirana i diverzifikovana na području jugoistočne Evrope (uključujući i Balkana), Anadolije i Kavkaza. Najbliži drevni predak svih pripadnika grane J-Y29696 se estimira da je živio prije oko 12.600 godina. 
• J-Z2217: Ova grana je formirana prije oko 18.300 godina. Njena najviša distribucija i raznovrsnost je observirana na području Bliskog istoka, ali se pojavljuje širom zapadne i južne Azije, sjeverne Afrike, Evrope i na području bivših evropskih transatlantskih kolonija. Ova grana je također tipična za bošnjačke pripadnike haplogrupe J1a-Z2215, među kojima se pojavljuje u nekoliko različitih mutacija: J-Z1828, J-FGC11, J-PF4876, J-ZS4416 i J-ZS9949. Najbliži drevni zajednički predak svih pripadnika grane J-Z2217 je prema estimaciji YFull projekta živio prije oko 18.300 godina.  

Naseljavanje Balkanskog poluostrva
Haplogrupa J1a-Z2215, sa svojim pre-neolitskim žarištem na području plodnog polumjeseca, je učestovala u neolitskoj ekspanziji prema ostalim dijelovima Bliskog istoka, zapadne Azije i sjeverne i sjeveroistočne Afrike. Međutim, dosadašnja arheogenetička istraživanja ne podržavaju scenarij kretanja ove haplogrupe u Evropu tokom neolita ni kasnije nastupajućeg bronzanog doba. Najstariji drevni muški skeleti na području Evrope i kojim je utvrđena pripadnost ovoj haplogrupi datiraju iz antičkog i kasnoantičkog perioda. Shodno tome se evropske loze ove haplogrupe najprije mogu dovesti u vezu sa širenjem populacija u okviru Rimskog carstva i Bizantije tokom antičkog, kasnoentičkog i ranosrednjevjekovnog perioda. Pojedine varijacije od haplogrupe J1a-Z2215 su na Balkansko poluostrvo mogle dospjeti i tokom kasnijeg razdoblja srednjeg vijeka (i kasnije), primarno tokom vladavine Osmanskog carstva.      

Lista arheogenetičkih uzoraka
Ova haplogrupa je od ukupno 1.462 testiranih Bošnjaka (20. septembar 2021.) prisutna sa 0.75% i pojavljuje se širom bošnjačkog etničkog prostora. Najveći broj Bošnjaka pozitivnih na ovu haplogrupu pripadaj mutaciji J-ZS9949 koja je ujedno i tipična za Srbe, a posebno visoku frekvenciju posjeduje među Srbima na području Potkozarja u Bosanskoj Krajini. Ova mutacija je identifikovana sa hercegovačkim plemenom Vlahovića, čiji su potomci danas kako pravoslavne tako i muslimanske vjeroispovjesti. Najistaknutiji pripadnici ove mutacije su krajiški Sinobadi, serdari Kninske krajine koji su stekli mletačku plemićku titulu kavaljera sv. Marka (Novaković, 2021).     

Lista arheogenetičkih uzoraka

• Haplogrupa J1a-Z2215 je utvrđena u posmrtnim ostatcima dvojice muškaraca (uzorci I3705 i I3985) na području Jordana i koji datiraju iz bronzanog doba (Agranat-Tamir et al. 2020).  
• Na različite varijacije u okviru ove haplogrupe su pozitivna tri muška drevna uzorka (SFI-34, SFI-44 i ERS1790733) datiranim iz bronzanog doba na području današnjeg Libanona (Haber et al. 2020; Haber et al. 2020).
  

• Na arheološkom lokalitetu Tell Mardikh (nekadašnja Ebla) u blizini Idliba u sjeverozapadnoj Siriji koji se poistovjećuje sa bronzanodobnom kraljevstvom Ebla je u jednom muškom uzorku (ETM012) datiranom iz 2.450. godine p.n.e. utvrđena podgrana J-ZS2652 (Skourtanioti et al. 2020).

• U okviru gradskog humka Tell Atchana koji se nalazi u okviru šireg kompleksa drevnog grada Alalakha u današnjoj južnoj Turskoj je prilikom sekvencioniranja genoma drevnih uzoraka datiranim iz bronzanog doba haplogrupa J1a-Z2215 utvrđena u dvojici pojedinaca (uzorci ALA001 i ALA026) (Skourtanioti et al. 2020).
• Prilikom velikog arheogenetičkog poduhvata na području Italije koji je objavljen u studiji Ancient Rome: A genetic crossroads of Europe and the Mediterranean (2019) of Antonio et al. je haplogrupa J1a-Z2215 utvrđena u svega tri muška skeletna ostatka datiranim iz perioda između antike i visokog srednjeg vijeka. Riječ je o uzorcima R130 (SNP J-ZS2723*), R1549 (SNP J-ZS4336) i R105 (SNP J-FGC12836).
• U okviru arheogenetičkog istraživanja DNA profiling of Hungarian King Béla III and other skeletal remains originating from the Royal Basilica of Székesfehérvár, prilikom kojeg su sekvencionirani genomi posmrtnih ostataka u srednjovjekovnoj kraljevskoj bazilici u Székesfehérváru u Mađarskoj, je između ostalog utvrđeno prisustvo haplogrupe J1a-Z2215 u jednom od testiranih muških uzoraka. Riječ je o uzorku SRS6609008 i kojem je spedifično utvrđen ogranak J-ZS7640 (Olasz et al. 2018).

Prikaz statistike zastupljenosti u sadašnjici

Poznati pripadnici haplogrupe J1a-Z2215

Hašemiti – arapski administratori DNK projekata su izvjestili da su dva rezultata Y-DNK testa članova jordanske kraljevske porodice pozitivni na podgranu J1a-Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Z1884>FGC11>S21237>Y4348>Y4349>Y6074>L859. Njihov najdalji predak je moguće Abdul Muttalib (497.-632.), djed islamskog poslanika Muhameda, s.a.v.s. (570.-632.). Ova podgrana je observirana i kod drugih članova Hašemita i unutar većeg plemena Kurejša.

Klan Graham je škotski klan čije je porijeklo najvjerovatnije anglo-normansko. Nastanjeni su u Škotsku u 12. stoljeću. Poglavai ovog klana su dobijali titule lorda Grahama 1445. godine, grofa od Montrousea 1503. godine, markiza od Montrousea 1644. godine i vojvoda od Montrousea 1707. godine. Jedan od poznatih pripadnika ovog klana je James Graham, I. grof od Montrousea (1612.-1650.). Prema Clan Graham DNA projektu na Family Tree DNA je Grahamima identifikovana podgrana J1a-Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Z1884>Y2919>Y3442>Y3441>BY65>FGC58460>ZS1541>Z18183.

Dustin Hoffman (1937.-), je američki hollywoodski glumac i dvostruki dobitnik Oscara. Njegovi članovi porodice su aškenaski Jevreji porijeklom iz Kijeva u današnjoj Ukrajini i Jaša u Rumuniji. Hoffmanu je identifikovana pripadnost podgrani Z2215>Z2217>L620>PF4816>L136>P58>CTS9721>Z643>Z1865>Z1853>Z2331>Z2324>Z2317>Z2313>YSC000234>Y3081>Y3082>Y3087>S20075>Y3088>Z18271.  

Autori: Iljas Porović & Usame Zukorlić

Reference

1. ^Agranat-Tamir, L., Waldman, S., Martin, M. A. S. et al. The Genomic History of the Bronze Age Southern Levant. Cell 2020;181(5):1146-1157.e11. doi: 10.1016/j.cell.2020.04.024.
2. ^Antonio, M. L., Gao Z., Moots H. M. et al. Ancient Rome: A genetic crossroads of Europe and the Mediterranean. Science 366, 708–714 (2019). DOI: 10.1126/science.aay6826.
3. ^Balanovsky O, Dibirova K, Dybo A, et al. Parallel evolution of genes and languages in the Caucasus region. Mol Biol Evol. 2011;28(10):2905-2920. doi:10.1093/molbev/msr126.
4. ^Cadenas AM, Zhivotovsky LA, Cavalli-Sforza LL, Underhill PA, Herrera RJ. Y-chromosome diversity characterizes the Gulf of Oman. Eur J Hum Genet. 2008;16(3):374-386. doi:10.1038/sj.ejhg.5201934.
5. ^Chiaroni J, King RJ, Myres NM, et al. The emergence of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations. Eur J Hum Genet. 2010;18(3):348-353. doi:10.1038/ejhg.2009.166.
6. ^Cinnioğlu C, King R, Kivisild T, et al. Excavating Y-chromosome haplotype strata in Anatolia. Hum Genet. 2004;114(2):127-148. doi:10.1007/s00439-003-1031-4.
7. ^Haber M, Doumet-Serhal C, Scheib C, et al. Continuity and Admixture in the Last Five Millennia of Levantine History from Ancient Canaanite and Present-Day Lebanese Genome Sequences. Am J Hum Genet. 2017;101(2):274-282. doi:10.1016/j.ajhg.2017.06.013.
8. ^Haber, M., Nassar, J., Almarri, M. A. A. et al. Genetic History of the Near East from an aDNA Time Course Sampling Eight Points in the Past 4,000 years. ASHG;2020;107(1):149-157.
9. ^Hammer MF, Behar DM, Karafet TM, et al. Extended Y chromosome haplotypes resolve multiple and unique lineages of the Jewish priesthood. Hum Genet. 2009;126(5):707-717. doi:10.1007/s00439-009-0727-5.
10. ^Luis JR, Rowold DJ, Regueiro M, et al. The Levant versus the Horn of Africa: evidence for bidirectional corridors of human migrations [published correction appears in Am J Hum Genet. 2004 Apr;74(4):788]. Am J Hum Genet. 2004;74(3):532-544. doi:10.1086/382286.
11. ^Novaković, N. Херцеговина као матица крајишких родова (Хаплогрупа J1-M267). Poreklo (7. maj 2021) [https://www.poreklo.rs/2021/05/07/hercegovina-kao-matica-krajiskih-rodova-haplogrupa-j1-m267/].
12. ^Olasz, J., Seidenberg, V., Hummel, S. et al. DNA profiling of Hungarian King Béla III and other skeletal remains originating from the Royal Basilica of Székesfehérvár. Archaeol Anthropol Sci 11, 1345–1357 (2019). https://doi.org/10.1007/s12520-018-0609-7.
13. ^Onofri, V., Alessandrini, F., Turchi, C. et al. Y-chromosome markers distribution in Northern Africa: High-resolution SNP and STR analysis in Tunisia and Morocco populations. FSI Genetics 2008;1(1):235-236. https://doi.org/10.1016/j.fsigss.2007.10.173.
14. ^Poznik, G., Xue, Y., Mendez, F. et al. Punctuated bursts in human male demography inferred from 1,244 worldwide Y-chromosome sequences. Nat Genet 48, 593–599 (2016). https://doi.org/10.1038/ng.3559.
15. ^Sahakyan, H., Margaryan, A., Saag, L. et al. Origin and diffusion of human Y chromosome haplogroup J1-M267. Sci Rep 11, 6659 (2021). https://doi.org/10.1038/s41598-021-85883-2.
16. ^Sanchez, J., Hallenberg, C., Børsting, C. et al. High frequencies of Y chromosome lineages characterized by E3b1, DYS19-11, DYS392-12 in Somali males. Eur J Hum Genet 13, 856–866 (2005). https://doi.org/10.1038/sj.ejhg.5201390.
17. ^Skourtanioti, E., Erdal, Y. S., Frangipane, M. et al. Genomic History of Neolithic to Bronze Age Anatolia, Northern Levant, and Southern Caucasus. Cell 2020;5(151):1158-1175.e28, 2020. https://doi.org/10.1016/j.cell.2020.04.044.
18. ^Tofanelli S, Ferri G, Bulayeva K, et al. J1-M267 Y lineage marks climate-driven pre-historical human displacements. Eur J Hum Genet. 2009;17(11):1520-1524. doi:10.1038/ejhg.2009.58.
19. ^Underhill, P., Shen, P., Lin, A. et al. Y chromosome sequence variation and the history of human populations. Nat Genet 26, 358–361 (2000). https://doi.org/10.1038/81685.