N1-M2019 | Uralo-Altajci, Mađari

Uvod

Haplogrupa N1a-M2019 je haplogrupa čije se prvobitno žarište najvjerovatnije nalazilo na području između Bajkalskog jezera u jugoistočnom Sibiru, Mandžurije i mongolske visoravne. Danas je najvećim dijelom prisutna među altajskim narodima Sibira, najprije među turkijskim Jakutima i tunguskim Evenkima i Evenima ali i uralskojezičkim Hantima i Mansima kod kojih se također kreće u relativno visokom procentu. Ova haplogrupa se u manjim procentima i pojedinačnim slučajevima javlja i na prostoru Kine, Koreje, Mongolije, centralne Azije, Libanona i Turske, kao i na području Evrope, najprije među Mađarima i Ukrajincima, ali u pojedinačnim slučajevima i među Estoncima, Bugarima, Hrvatima iz Dalmacije i Bošnjacima u srednjoj Bosni.

Haplogrupa N1a-M2019 je prema ISOGG-ovoj nomenklaturi iz 2018. godine ekvivalentna sa N1a1a1a1a4.
Filogenetski niz ove haplogrupe izgleda ovako: N-Z4762>L729>Z1956>TAT>F1419>L708>Z4863>M2126>CTS1678>M2019

Porijeklo

Haplogrupa N1a-M2019 je jedan od mnogih ogranaka od haplogrupe N-M231. Haplogrupa N-M231 je najvjerovatnije mutirala negdje na području jugoistočne Azije prije između 15.000 i 20.000 godina odvajajući se od predačke haplogrupe NO. Populaciona ekspanzija ove haplogrupe prema sjevernim predjelima Evroazijskog kontinentalnog područja je započeta nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma. Uprkos trenutnoj distribuciji N-M231 ogranaka na području sjevernog i istočnog Sibira, njeno prisustvo među sjevernoameričkim starosjediocima do sada nije observirano, što sugerira da N-M231 ogranci nisu dominirali Sibirom tokom paleolita odnosno za vrijeme pretpostavljene kolonizacije Američkog kontinenta prije oko 12-17.000 godina. Odsustvo ove haplogrupe u Americi ukazuje dakle de se njeno širenje u sjevernoj Evroaziji odvijalo nakon potapanja Beringovog kopnenog mosta (Chiaroni et al. 2009).

Predloženo mjesto nastanka haplogrupe N i migracioni rut ogranka N1a1 prema ruskom Dalekom istoku na jednu stranu (gdje je danas snažno prisutna među Jakutima i tunguskim narodima) i prema Uralu na drugu stranu, igrajući značajnu ulogu u širenju kulture grebenaste keramike (eng. Cob Ceramic Culture) u prekouralske krajeve sjeveroistočne Evrope. Wikimedia Commons: ABCEdit. CC BY-SA 4.0.

Haplogrupa N-M231 je prilikom arheogenetičkih istraživanja u istočnoj Aziji pronađena u ljudskim ostatcima datiranim iz neolita i bronzanog doba u dolini Zapadnog Liaoa u Mandžuriji u sjeveroistočnoj Kini odnosno u neolitskoj arheološkoj kulturi Hongshan i u okviru bronzanodobnog Xiaoheyan arheološkog horizonta (Cui et al. 2013). Dominacija haplogrupe N-M231 na području sjeveroistočne Kine tokom neolita ukazuje na to da su njeni nosioci igrali ključnu ulogu u neolitskoj difuziji oko sjeveroistočne Kine, a moguće i u Mongoliji i dijelovima jugoistočnog Sibira.

Nastanak

Prilikom arheogenetičkog poduhvata Genetic diversity of two Neolithic populations provides evidence of farming expansions in North China (2016) od Ye Zhang et al. je u 17 ekshuminiranih skeletnih ostataka utvrđena haplogrupa N1, a među njima i podgrana N1a-TAT koja je predačka ogranku N1-M2019. Ovaj pronalazak sugerira da evropski ogranci od haplogrupe N1a sa najvećom vjerovatnoćom vuku korijene iz sjeverokineskog neolita. Prema tom scenariju bi se podgrana N1a-TAT progresivno širila u zapadnoj ekspanziji sa područja Bajkalskog jezera kroz cijelu sjevernu Evroaziju, dosežući naposlijetku i to volgo-uralske regije oko 5.500. do 4.500. godine p.n.e. U toj zapadnoj ekspanziji je sasvim sigurno učestovala i sama haplogrupa N1a-M2019, na što ukazuje prisustvo uzvodnog ogranka N1a-M2126* u okviru trans-bajkalskog neolita odnosno u jednom skeletnom ostatku blizu rijeke Kadalinka istočno od Bajkalskog jezera u južnom Sibiru (Kılınç et al. 2018). Na učestovanje u zapadnoj ekspanziji same haplogrupe N1a-M2019 ukazuje zatim i sam njen pronalazak u jednom kasnoneolitskom uzorku na arheološkom lokalitetu Kyordyughen u centralnoj Jakutiji u istočnom Sibiru (Kılınç et al. 2018) i u jednom skeletnom ostatku datiranom iz bronzanog doba na lokalitetu Uushiigin Uvur u sjeveromongolskoj provinciji Khövsgöl (Jeong et al. 2020).

File:Deer stone, Mongolia.jpg
Drevni megaliti sa uklesanim jelenima na arheološkom nalazištu Uushiigin Uvur u sjevernoj Mongoliji. Na ovom lokalitetu je u jednom drevnom posmrtnom ostatku datiranom iz bronzanog doba utvrđena haplogrupa N1a-M2019*. Flickr: Marissa Smith (marissas23).

Pomenuti arheogenetički nalasci potvrđuju prisustvo haplogrupe N1a-M2019 na krajnjem istoku sjeverne Evroazije, što ukazuje da se prvobitno žarište ove haplogrupe najvjerovatnije nalazilo negdje južno ili jugoistočno od Bajkalskog jezera u jugoistočnom Sibiru, sjevernoj i zapadnoj Mongoliji i sjeverozapadnoj Mandžuriji.  

Širenje

Prvobitno širenje haplogrupe N1a-M2019 prema Uralu uveliko korespondira sa širenjem tkz. grebenaste keramike iliti Jeulmun keramike koja je bila široko rasprostranjena na širem području sjeverne Evroazije od Koreanskog poluostrva preko Bajkalskog jezera i mongolske visoravne do uzvodnog toka Volge i sjeveroistočne Evrope. Prema jednoj od hipoteza se širenje kulture grebenaste keramike odvijalo u korelaciji sa širenjem uralskih jezika i da su nositelji ove kulture vjerovatno govorili finsko-ugrijskim jezicima (Mallory & Adams, 1997). S druge strane, danas se smatra da se prvobitno žarište uralskog jezika nalazilo istočno od Volge, a moguće i istočno od Urala i da se prvobitno širenje uralskog jezika odvijao mnogo nakon propasti kulture grebenaste keramike tj. u 1. mileniju p.n.e.

Geografska rasprostranjenost kulture grebenaste keramike (eng. Pit-Comp Ware Culture) i Kama kulture. Pomenute kulture reflektiraju utjecaje iz istočnog Sibira i Kine. Grebenasti keramički tip se susreće od rijeke Liao u sjeveroistočnoj Kini i Koreji na jugoistoku do Urala, rijeke Volge i Baltika na zapadu. Njeno širenje prema zapadnim dijelovima sjeverne Evroazije su u uskoj korelaciji sa širenjem haplogrupe N1a-M2019 prema Uralu i Baltiku i ostalih varijacija u okviru haplogrupe N1 prema Volgi i Finoskandiji. Izvor materijala: Quiles, C. indo-european.eu. CC BY 3.0.

Sudeći po modernoj frekvenciji haplogrupe N1a-M2019, dalo bi se pretpostaviti da je ona djelomično diverzificirana u okviru ugrijskih naroda između šumskostepskih predijela južnog Urala i rijeke Ob na istoku. Observirano prisustvo ove haplogrupe i među ranosrednjovjekovnim Mađarima u Panoniji u sigurnosti oslikava njenu ekspanziju u Evropu iz južnouralske pradomovine proto-Mađara (Neparáczki et al. 2019). Neki ogranci unutar haplogrupe N1a-M2019 su mogli učestovati i u etnogenezi altajskih odnosno tunguskih i turkijskih etnolingvističkih skupina u istočnom Sibiru, na što ukazuje njeno prisustvo među pomenutim populacijama.  

Podgrane

Haplogrupa N1a-M2019 je prema procjeni YFull projekta formirana prije oko 6.300 godina dok se najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih njenih pripadnika estimira da je živio prije oko 3.700 godina, najvjerovatnije negdje na širem području od mongolske visoravne na zapadu, Mančurije na jugu i Bajkalskog jezera na sjeveru. Za sada je identifikovan samo jedan osnovni ogranak unutar ove haplogrupe tj. ogranak N-M2058, koji se pritom razgranjuje u identifikovane ogranke N-A9408 i N-M2016.

  • N-M2058: Je prema procjeni YFull-a formirana prije oko 3.700 godina i razgranjuje se preko mutacije N-A9408 u dva osnovna ogranka: N-Y70200 i N-PH1612. Prvi ogranak N-Y70200 je za sada jedino observiran kineskoj pokrajini Shaanxi i u Južnoj Koreji. Drugi ogranak posjeduje najveću diverzifikaciju među Mađarima, ali je prisutan i u Čuvaškoj republici u zapadnoj Rusiji, u Dalmaciji u Hrvatskoj, Bugarskoj, Turskoj i u srednjoj Bosni, na koji je pozitivan jedan bošnjački rod iz okoline Travnika. Zajednički predak svih pripadnika ogranka N-PH1612 je prema procjeni YFull-a živio prije oko 1.700 godina.
  • N-M2016: Ovaj ogranak je prema YFull-u formiran prije oko 3.700 godina i danas je jedino koncentrisan među turkijskim Jakutima i tunguskim Evenima na ruskom Dalekom istoku.
  • N-M2019*: Neidentifikovani ogranak od haplogrupe N1a-M2019 koji je za sada jedino observiran u Estoniji.  
Predloženo mjesto nastanka haplogrupe N1-M2019 i njene migracije.

Naseljavanje Balkanskog poluostrva

Prvobitno žarište haplogrupe N1a-M2019 prije ekspanzije u Evropu se sa sigurnošću nalazilo na području između južnog Urala i rijeke Ob u zapadnom Sibiru. Najbliži drevni zajednički predak ogranka N1a-M2019>M2058>A9408>PH1612 koji je danas observiran među Mađarima, Hrvatima i Bošnjacima je prema procjeni YFull projekta živio prije oko 1.700 godina. Relativna frekvencija i diverzifikacija mutacije N-PH1612 na području panonskog bazena kao i pronalazak predačke haplogrupe N1a-M2019 u dva muška skeleta ranosrednjovjekovne mađarske provenijencije, testiranih u okviru arheogenetičkog poduhvata Y-chromosome haplogroups from Hun, Avar and conquering Hungarian period nomadic people of the Carpathian Basin (2019) od Neparáczki et al., sve skupa sugerira da su nosioci ove haplogrupe u Panoniji i na zapadnom Balkanu potomci ranosrednjovjekovnih mađarskih osvajača. Rezultati također sugeriraju da ova dva drevna N1a-M2019 uzorka predstavljaju vezu između mađarskih osvajača i savremenih južnosibirskih populacija (Fóthi et al. 2020) – u ovom kontekstu posebno značajnih ob-ugrijskih Hanta i Mansa među kojima je haplogrupa N1a-M2019 prisutna u procentu oko 8% (Ilumäe et al. 2016).  

Mapa zapadne Evroazije i predloženi migracioni rut ranih Mađara iz južnouralske pradomovine zasnovanim na arheološkim podatcima. Geografske lokacije Hanta i Mansa su označene žutom i crvenom bojom. Prozirna ružičasta boja označava geografska područja u kojima su pronađeni arheološki ostatci protomađarske provenijencije. Prema Post et al. 2019.

Prisustvo Mađara u okviru karpatskog bazena je dokumentovano od 862. godine. Mađari su preuzeli potpunu kontrolu nad velikim dijelom panonske nizine između 895. i 905. godine. Na područje Panonije stižu u okviru snažne centralizirane stepske imperije pod vodstvom princa Álmosa i njegovog sina Árpáda koji su naposlijetku postali osnivači mađarske države i vladarske dinastije Arpadovića koja je vladala Kneževinom Mađarskom u 9. i 10. stoljeću i kasnije Kraljevinom Ugarskom od 1000. do 1301. godine kada je apostolski kralj Mađarske Sveti Ištvan I. kneževinu reorganizovao u kršćansko kraljevstvo.  

Prisustvo ove haplogrupe u Dalmaciji i među Bošnjacima u srednjoj Bosni bi se moglo datirati u mađarski osvajački period i po kojem bi se scenariju jedan Mađar ili jedna manja skupina ljudi migrirala van granica Kneževine Mađarske.

Prema drugom predloženom scenariju bi bošnjački pripadnici ove haplogrupe mogli biti porijeklom od islamiziranih Mađara koji su na koncu habsburško-turskih ratova 1699. godine našli utočište južno od Save.       

Haplogrupa N1a-M2019 među Bošnjacima sadašnjice

Na haplogrupu N1a-M2019 je za sada samo pozitivna jedna bošnjačka porodica Jašarevića iz sela Jezerci kod Travnika. Travnićki Jašarevići potiču od Spaha Spahića iz istočne Hercegovine, učesnika u bitci na Iliđanskom polju 1878. godine. Shodno predanju, srodni su im Hadžinikšići iz Trebinja i Spahići iz Bileće.   

Lista arheogenetičkih uzoraka

Na haplogrupu N1a-M2019* je pozitivan jedan kasnoneolitski uzorak (N4a1) na arheološkom lokalitetu Kyordyughen u centralnoj Jakutiji u istočnom Sibiru i koji je datiran u 2.830.-2.295. godinu p.n.e. (Kılınç et al. 2018).

U okviru bronzanodobnog grobnog kompleksa na arheološkom nalazištu Uushiigin Uvur u sjevernoj Mongoliji se nalaze skeletni ostatci jedne muške osobe kojoj je utvrđena pripadnost haplogrupi N1a-M2019*. Riječ je o uzorku I6365 i koji datira u 8. stoljeće p.n.e. (Jeong et al. 2020).

File:Székely Bertalan Vérszerződés.jpg
Sedam mađarskih poglavara daju krvnu kletvu u Etelközu. Fresko iz 1896.-1897. od Bartalan Székelya u svečanoj dvorani gradske vijećnice u Kecskemétu.

Prilikom velikog arheogenetičkog istraživanja Y-chromosome haplogroups from Hun, Avar and conquering Hungarian period nomadic people of the Carpathian Basin (2019) od Neparáczki et al. 2019 je haplogrupa N1a-M2029 detektovana u uzorcima K1/1 i K2/51 sa arheološkog nalazišta Karos u sjeveroistočnoj Mađarskoj. Navedeni uzorci se pripisuju osvajačkim mađarskim nomadskim skupinama iz peioda između 895. godine i sredine 10. stoljeća.  

Na haplogrupu N1a-M2019 je pozitivan uzorak SHG002 sa lokaliteta Sharga Uul u provinciji Süchbaatar u Mongoliji, datiran iz kasnog srednjeg vijeka, odnosno u 1350. godinu (Jeong et al. 2020).

Prikaz statistike zastupljenosti u sadašnjici

Turkijskojezički Jakuti i tunguski Evenki su najtipičniji pretstavnici haplogrupe N1a-M2019 u svijetu.
PopulacijaFrekvencijaUzorakEtnolingvistička pripadnostiIzvor
Jakuti (centralna Jakutija, Rusija)79%92Altajska, turkijskaFedorova et al. 2013; Ilumäe et al. 2016
Evenki (Rusija)27%57Altajska, tunguskaFedorova et al. 2013; Ilumäe et al. 2016
Hanti i Mansi (Hantijsko-mansijski autonomni okrug, Rusija)8%63Uralska, finsko-ugrijska, ob-ugrijskaIlumäe et al. 2016
Eveni (Dalekoistočni savezni okrug, Rusija)7%24Altajska, tunguskaFedorova et al. 2013; Ilumäe et al. 2016
Dolgani (Tajmir, Krasnojarski kraj, Rusija)2%54Altajska, turkijskaFedorova et al. 2013; Ilumäe et al. 2016
Mongoli (Mongolija)1%381Altajska, mongolskaIlumäe et al. 2016
Ukrajinci (Ukrajina)1%566Balto-slavenska, slavenskaIlumäe et al. 2016; Rootsi et al. 2007
Mađari0.2%1.001Uralska, finsko-ugrijska, ugrijskaHugarian Magyar DNA project (Family Tree DNA)
Procjena procentualne zastupljenosti haplogrupe N1a-M2019 među evroazijskim populacijama.

Autori: Iljas Porović i Usame Zukorlić

Reference

  1. ^ Chiaroni J, Underhill PA, Cavalli-Sforza LL. Y chromosome diversity, human expansion, drift, and cultural evolution [published correction appears in Proc Natl Acad Sci U S A. 2010 Jul 27;107(30):13556]. Proc Natl Acad Sci U S A. 2009;106(48):20174-20179. doi:10.1073/pnas.0910803106.
  2. ^ Cui, Y., Li, H., Ning, C. et al. Y Chromosome analysis of prehistoric human populations in the West Liao River Valley, Northeast China. BMC Evol Biol 13, 216 (2013). https://doi.org/10.1186/1471-2148-13-216.
  3. ^ Fedorova SA, Reidla M, Metspalu E, et al. Autosomal and uniparental portraits of the native populations of Sakha (Yakutia): implications for the peopling of Northeast Eurasia. BMC Evol Biol. 2013;13:127. Published 2013 Jun 19. doi:10.1186/1471-2148-13-127.
  4. ^ Fóthi, E., Gonzalez, A., Fehér, T. et al. Genetic analysis of male Hungarian Conquerors: European and Asian paternal lineages of the conquering Hungarian tribes. Archaeol Anthropol Sci 12, 31 (2020). https://doi.org/10.1007/s12520-019-00996-0.
  5. ^ Ilumäe AM, Reidla M, Chukhryaeva M, et al. Human Y Chromosome Haplogroup N: A Non-trivial Time-Resolved Phylogeography that Cuts across Language Families. Am J Hum Genet. 2016;99(1):163-173. doi:10.1016/j.ajhg.2016.05.025.
  6. ^ Jeong, C., Wang, K., Wilkin, S. et al. A Dynamic 6,000 year Genetic History of Eurasia’s Eastern Steppe. Sci Rep 4, 183:890-904.e29 (2020). https://doi.org/10.1016/j.cell.2020.10.015.
  7. ^ Kılınç, G.M., Kashuba, N., Yaka, R. et al. Investigating Holocene human population history in North Asia using ancient mitogenomes. Sci Rep 8, 8969 (2018). https://doi.org/10.1038/s41598-018-27325-0.
  8. ^ Mallory, J. P. & Adams, ed. D. Q. Encyclopedia of Indo-European culture. Fitzroy Dearborn Publishers. London & Chicago, 1997. ISBN: 1-884964-98-2.
  9. ^ Neparáczki, E., Maróti, Z., Kalmár, T. et al. Y-chromosome haplogroups from Hun, Avar and conquering Hungarian period nomadic people of the Carpathian Basin. Sci Rep 9, 16569 (2019). https://doi.org/10.1038/s41598-019-53105-5.
  10. ^ Post, H., Németh, E., Klima, L. et al. Y-chromosomal connection between Hungarians and geographically distant populations of the Ural Mountain region and West Siberia. Sci Rep 9, 7786 (2019). https://doi.org/10.1038/s41598-019-44272-6
  11. ^ Rootsi, S., Zhivotovsky, L., Baldovič, M. et al. A counter-clockwise northern route of the Y-chromosome haplogroup N from Southeast Asia towards Europe. Eur J Hum Genet 15, 204–211 (2007). https://doi.org/10.1038/sj.ejhg.5201748.
  12. ^ Zhang Y, Li J, Zhao Y, et al. Genetic diversity of two Neolithic populations provides evidence of farming expansions in North China. J Hum Genet. 2017;62(2):199-204. doi:10.1038/jhg.2016.107.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

The maximum upload file size: 2 MB. You can upload: image, audio, video, document. Links to YouTube, Facebook, Twitter and other services inserted in the comment text will be automatically embedded. Drop file here

 
Translate »