I-PH908>Y51673 – gotska?

Ažurirano: 12. jul 2019.

(u gornjem lijevom uglu, klikom na ikonu pored naslova, može se izabrati više opcija za pretraživanje mape – CTRL+scroll za zumiranje)

Genetika

I-PH908 je grana od I-S17250 poznat kao staroevropski dinarski gen. Stara je oko 1800 godina. Nastala na prostoru Ukranine, odakle je migrirala svojim najvećim dijelom na Balkan sa epicentrom na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.

Zbog arheološke neistraženosti, nije pronađen ni jedan DNK u starim kostima na putanji od Ukraine do Balkana.

I-Y51673

I-Y51673 je novotkrivena podgrana od I-PH908, do sada identificirana i potvrđena kod po jednog prezimena u Bosni i Slovačkoj, sa zajedničkim pretkom prema proračunu od prije 1000 godina.

I-Y51673 predstavlja jedno od plemena koji su iz pravca Ukraine migrirala na Balkan u prvom milenijumu.

Scaledinnovation – Migracija I-Y51673 u vrijeme Rimskog carstva, II vrijek nove ere
Phylogeographier – Migracija I-Y51673 u vrijeme Rimskog carstva – III vijek

Shodno dostupnim programima za mapiranje migracija na osnovu rasprostranjenosti haplogrupa, I-PH908>Y51673 je ušla na prostor Rimskog carstva oko III vijeka nove ere. Što podsjeća na gotske migracije na Balkan.

Statistika 


Scaledinnovation –

Ako pogledamo statistiku rasprostranjenosti srodnika po državama, vidimo da se srodnici od pretka koji je živio prije 5000 godina nalaze uglavnom u istočnoj Evropi. Međutim, velika koncetracija genetskih srodnika širom cijele Njemačke nam ukazuje da se ovaj gen nije širio isključivo u slavenskim migracijama, već i u gotsko-germanskim migracijama par vijekova prije. Veliki procenat ove genetike u Mađarskoj također govori u prilog ovoj tezi.

I-PH908>Y51673 kroz historiju

Nova era

II-III

Na prostor Ukraine, u trenutku nastajanja ove grane, se naseljavaju Goti i Skandinavije i Germanije, i preuzimaju teritoriju od Sarmata gdje formiraju Kijevsku kulturu.

IV

380. vlast od Gota uglavnom preuzimaju Huni, koji iz Azije prodiru na u Evropu i Balkan.

382. dolazi do zaključenja mira nakon dugogodišnjeg rata između Gota i Rimljana. kojim se potvrđuje pravo Gota da u miru žive na području Balkana.

V

Prema rimskim izvorima, rimsko utvrđenje Singidunum (danas: Beograd) su osvojili Huni 454. godine i do kraja vijeka je njime vladala Sarmatinska vojska.

VI

Početkom 6. vijeka, Singidunum preuzimaju Goti.

Ostrogotsko carstvo u 6. vijeku

U sastavu tog kraljevstva našla se i rimska provincija Dalmacija u okviru koje je bila i današnja teritorija Bosne i Hercegovine, a granica je bila na rijeci Drini. Goti su upravljali područjem današnje Bosne i Hercegovine iz Salone i Sirmiuma (današnja Sremska Mitrovica), a sudske odluke su se i dalje donosile u Naroni. Dalmacija je činila jednu odbrambenu teritoriju na čijem čelu je stajao kraljev namjesnik (lat. “comes”). On je bio na čelu vojnih posada sastavljenih isključivo od Gota, te na čelu rimskog stanovništva kao posebne autonomne narodne kurije.

Goti, prihvataju hrišćanstvo, ali verziju arijansku (oni koji ne vjeruju da je Isus Božanstvo). Imaju svog vjerskog lidera Ulfilasa koji piše pismom koje je identično ilirskom i grčkom pismu (čijij je nasljednik današnja ćirilica).

Teritorija Bosne je bila jedna od preostalih oaza arianizma, do pred doseljavanje Slavena

Goti su u 6. vijeku i dalje bili su u Bosni i Hercegovini i živjeli su pomiješani sa starosjediocima s kojima su se tokom vremena stopili u jedan narod. Da su Goti ostali i asimilirali se dokazuje i podatak u kojem belgijski benediktinski historičar Germain Morin navodi u jednom svom tekstu iz 1932. godine:

kako se u 6. i 7. vijeku u nekim “ilirskim” crkvenim opštinama obilježavao vjerski praznik u čast trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa.”

VII

Slaveni, u invaziji sa Avarima i Bugarima, osvajaju po prvi put prapostojbinu I-PH908 odakle idu na ekspanziju na Balkan.

U 7. vijeku Singidunum zauzimaju Avari. Krajem vijeka su zabilježeni prvi doseljeni Slaveni u toj okolini.

Pop Dukljanin je u svom ljetopisu napisao da su na Balkanu pored doseljenih Slavena postojali Goti, koji su istovremeno bili srodni i Slavenima i Ugarima.

  • Visok procenat I-PH908 među današnjim potomcima Huna i Avara, Ugarima-Mađarima se može objasniti sa hunskim migracijama i asimilacijom.
  •  Visok procenat I-PH908 među potomcima Dačana i današnjim Rumunima i Vlasima (romanskim stanovništvom na Balkanu) se može objasniti sa gotskim migracijama i asimilacijom – kasnijom romanizacijom.

Identificirani potomci I-PH908 u Italiji i Španiji koje su kasnije osvojili Goti sa Balkana, potvrđuje tezu da je I-PH908 dolazila na Balkan u više talasa.

Najvećim dijelom je I-S17250 migrirala na Balkan kroz slavenska doseljavanja, ali manji dio I-S17250 je već postojao na Balkanu, kroz romanizirane Sarmate, Gote i druge narode koji su ranije doselili na Balkan iz pravca Ukrajine.

Romanizirane pripadnike I-S17250 grane danas možemo tražiti u tragovima nosioca romanskih jezika na Balkanu, kao što su Rumuni, Aromuni, Megali, Vlasi i Cincari.

VIII

Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem 8. vijeka, te je “izgleda, među svojim susjedama najstarija”.

Kao što se u historijskim dokumentima prepoznaje serbsko i hrvatsko pleme, tako se prepoznaje i pleme Bošnjana. Nema dokaza da je pleme Bošnjana i općenito na teritoriji koju su osvojili južni Slaven da se ispovijedala vjera slavenskih pagana kako je to bio običaj kod Slavena na Baltiku. Nema dokaz ni za jedno slavensko božanstvo da se svetkovalo na Balkanu. Mješavina naroda Slavena, Avara i Gota, zajedno sa ostalim starobalkancima su velikom brzinom prihvatili hrišćanstvo, u različitim avarijacijama koje su se ranije sipovijedale, od istočne, zapadne, do arijanske čiji se obrisi kasnije primječuju u Bosni kod bosanskih kristijana. Sljedbenici istočne crkve su većinu običaja o slavama preuzeli od starosjedilačkog stanovništva koje te običaje baštini još iz paganskog rimskog doba.   Dominacija slavenskog jezika u odnosu na latinski, gotski ili avarski ukazuje na to da je vlast na Balkanu bila u rukam Slavena srodnim onih na Baltiku (R1a), za razliku od vlasti koja je bila u rukama Avara i Vlaha.

IX

Karta zapadnog Balkana iz 814. godine

U devetom stoljeću, franačka država prdire na Balkan i osvaja dijelove hrvatskog i bosanskog plemena.

Pedesetak godina kasnije Bosna se oslobađa Franačke i odupire najezdi Bugarskog carstva. Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s utjecajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi.

X

950. godine, Konstantin Porfinogenet, spominje Bosnu u svom djelu “De administando imperio” Govoreći o Srbiji kaže:

a ka Bosni se nalaze dva grada Katera i Desnik” 

Prva Bosna je mnogo uža od današnjih granica, te se Porfinogenet na teritoriji današnje Bosne,  spominje i sklavnije Zahumlja, Travunije i Paganije.

Južno od rijeke Save, istočno od Hrvatske, sjeverno od Zahumlja i zapadno od Srbije, smješten je prostor o kojem Porfirogenet ne govori pobliže, već ga samo označava kao “ostale sklavinije”. To područje je sačinjavalo isključivo Bosnu, Usoru i Donji Kraj. Na čelu te sklavnije je bio arhont za kojeg Porfirogenet kaže da je “nezavisni arhont, koji je na razne strane slao poslanstva, a prijateljska samo arhontu Hrvatske”.  Porfirogenet navodi i da je arhont bio nezavisan od bizantske politike i da je vladao u Iliriku i Panoniji. Porfirogenet za Bosnu koristi i termin horion, što je ozačavalo zaseban teritorij.

XI

Prvi stećci u Bosni datiraju iz 1080., a najpoznatniji i najstariji očuvani je onaj iz 1094. godine.

Ljetopis Popa Dukljanina navodi prvi spomen Bošnjana, 1078. godine.

XII

Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154- 1164). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.

Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 – 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.

U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.

Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike – bosanske kristijane koji odbacuju učenje istične i zapadne crkve. To nije odgovaralo papi Inoćentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.

Bosanski kristijani nisu vjerovali u ikone, krst, crkve, imali su molitve 5 puta na dan i 5 puta na noć i klanjali su se spuštanjem čela na zemlju. Nisu smatrali Isusa za božanstvo i preživljavali su brojne progone od strane katoličke i pravoslavne crkve. Na teritoriji srednje Bosne nema klasičnih crkava i manastira, na čijim zidovima bi mogli da vidimo likove bosanskihj vladara, kako je to bio običaj u okolnim zemljama.

Povelja Kulina bana

Trenutak kada je Bosna bila nezavisna u odnosu na Bizantijsko carstvo, pod čijom kontrolom je bila Raška i u odnosu sa Ugarsku, pod čijom kontrolom je bila Hrvatska.

XIII

U 13. vijeku bosansko kristijanstvo će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina “heretička” crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.

O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).

U Sandžaku je 1282. na Deževskom saboru kod Petrove crkve počeo progon hristijana od strane Nemanjićke porodice, nakon što su katolicanstva prešli na pravoslavlje. Samo su malobrojne porodice u brdima tajno ispovijedale ovu vjeru.

XIV

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.

Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:

“Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana…”
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.

Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.

Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.

Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića (1353 – 1391).

Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske. Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor.

U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu.

Bosanska banovina

XV

Kraljevina Bosna i njene vazalne zemlje

Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše:

“Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri”

Za novoga kralja Bosne 1461. izabran je Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugrožava poziciju mira u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463, velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II pokorava Bosnu.

U snažnom osmanskom naletu bosanska kraljevska rezidencija Bobovac pala je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević bježi na zapad u tvrđavu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega je odveden u Jajce i pogubljen pred sultanom Mehmedom II Fatihom. Time je prestala da postoji srednjovjekovna bosanska država. Pred sultan Mehmed Fatihom hiljade Bošnjana pripadnika vjere bosanskih kristijana je pred sultanom izgovorila riječi:  ”Mi te svojom voljom prihvatamo za gospodara i mi svojom voljom prihvatamo islam” oslobodivši se ranije tiranije i historijskog progona rimokatiličke i ortofoksne crkve.

Kultura stećaka strogo vezana za teritoriju gustinu balkanske I-PH908 grane

XVI

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog Carstva; dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije.

Izvori:

  • De administrando imperio, Konstantin Porinogenet
  • Drevna Bosna, akademik Muamer Zukorlić
  • Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne (fototip izdanja iz 1882. godine)
  • Vladimir Ćorović, Historija Bosne
  • Marko Perojević, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga prva”
  • Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države
  • Pavao Anđelić, Nada Miletić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod tursku vlast, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje
  • Anto Babić, Desanka Kovačević-Kojić, Sima Ćirković, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države
  • Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.)
    Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV stoljeću
    Dubravko Lovrenović, Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. (Pokušaj revalorizacije
    Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463
    Pavo Živković, Bibliografija objavljenih izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni
    Esad Kurtović, Bibliografija objavljenih izvora i literature o historiji srednjovjekovne Bosne 1978-2000
  • Bosnae.info
  • The History of Europe: Every Year
     
 

Ako posjedujete još informacija, molimo vas da nam napišete u komentaru. Ako posjedujete vrijedne fotografije, pošaljite nam na mail: bosnjackidnk@gmail.com

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

REKLAME
Test
Test