I-Y52621 – Rod Nikšića Rovčana

Nikšićke doline

Genetika:

(u gornjem lijevom uglu, klikom na ikonu pored naslova, može se izabrati više opcija za pretraživanje mape – CTRL+scroll za zumiranje)  

I-Y52621 je novotkrivena podgrana od I-S17250, do sada identificirana i potvrđena kod po jednog prezimena u Bosni i Moldovi, sa zajedničkim pretkom prema proračunu od prije 1250 godina.

I-Y52621 predstavlja jedno od plemena koji su iz pravca Ukraine migrirala na Balkan u prvom milenijumu nove ere

Pleme Nikšići Rovčani

Ime

Nikšići, od kojih potiču i Rovčani, nose ime po svom pretku Nikši Grbljaninu.

Nikšići su pleme Stare Hercegovine, koje je u jednom razdoblju nastanjivalo oblast srednjevjekovne župe Onogošt, kasnije po njima nazvanu Nikšići.

Ime ogranka Nikšića – Rovčani, je nastao od riječi „rov“ što znači udubljenje, usijek.

Geografija

Nikšićko polje – okolinu starog grada Onogošta, kasnije Nikšića, oblast Trebjesa na jugu od grada Nikšića i župu na istok od grada, kasnije po njima nazvana Župa Nikšićka.

Ako pođemo od geografski najnižeg dijela, to jest od same rijeke Morače, grublja granica Rovaca (najprije prema Piperima i Bjelopavlićima, a dalje i prema drugima), išla bi, nedaleko od mjesta Kupine, pored Morače, sa oko 170 m. nadmorske visine, preko Javorka, Mičin Dola, Smonika, Maganika, Kurozeba i Rogođeda (svi pomenuti objekti su teritorijalno rovački) do piperske Lukavice. Sa Lukavice, pored Lukavičkog (ili Kapetanovog) jezera, ona se upravlja sjeverno od mjesta Radojeva Prodo, u omeru Utlice i Doli (i ovi objekti su rovački). Odavde prema Gornjoj i Donjoj Morači, skoro pravom linijom, granzica ide na jugoistok, preko Lukanjeg Čela, da izađe na rječicu Ibrišticu, nedaleko od Trešnjice, zaseoka Cerovice. Dalje se spušta ovom rječicom do njevoga ušća da tu presječe Moraču, kao i gornji tok njene lijeve pritoke Sjevernice, obuhvatajući tako i Sretešku Goru (jedino rovačko selo s lijeve strane Morače) da bi, opet, južno od toga sela, kod utoka Sjevernice, ponovo izašli ia Moraču. Odatle na jug sasvim preciznu granicu Rovaca čini rijeka Morača sa poznatim kanjonom Platije, sve do mjesta Kupine, odakle je i otpočela međašna linija prema Piperima.

Historija

Rani Srednji vijek

Prema predanju zabilježenom kod većeg broja autora, rodonačelnik plemena Nikšića u Staroj Hercegovini je grbaljski ban Vladimir, drugim imenom poznat i kao Ilijan. Bio je plemićkog roda. Prema predanju, oženio je kćer zetskog kralja Vukana Nemanjića, Jevrosimu. Jevrosima nije ličnost poznata historiji. Za Vukana se zna da je imao tri sina, a nepoznato je da li je imao kćeri. S obzirom da nikšićko predanje uvijek govori kako je Ilijan oženio sestru zetskog kralja Stefana Vukanovog, jasno je da se to vjenčanje dogodilo nakon Vukanove smrti, oko 1208. godine, ali i posle 1216. godine, kada je kralj Radoslav prognao sa vlasti starijeg Vukanovog sina Đorđa, te je kraljevsku vlast u Zeti sprovodio Stefan Vukanov. Imajući u vidu da je Vukan, kao najstarije dijete Nemanje i Ane, rođen oko 1150. godine, Jevrosima bi mogla biti rođena krajem 12. vijeka, pa u to razdoblje treba smjestiti i vrijeme rođenja bana Vladimira Ilijana, rodonačelnika Nikšića.

Međutim, prema „Kazivanjima starih Trebješana“ Jevrosima je bila kćer, a ne sestra kralja Stefana, što pomjera i vrijeme rođenja kako njenog, tako i Nikšinog (oko 1230. godine). U svakom slučaju, i jedna i druga verzija potvrđuju sva zabilježena predanja koja govore da je Nikša bio prisutan podizanju Manastira Morača.

„Najstariji poznati predak Rovčana je ban Milutin, koji je živio u mjestu Krtole (na jugu Tivatskog zaliva) negdje krajem XII ili početkom XIII vijeka. Ban Milutin je imao sina Ivaniša, koji ga je i naslijedio. Ban Ivaniš Milutinov je živio sa porodicom u Grblju (Boka Kotorska), i imao je dva sina: Ilijasa i Vladimira, u narodu poznatog kao Ilijan, koji je također zivio u Grblju … Vojvoda Vladimir Ilijan Grbljanin se oženio Jevrosimom Vukanovom, sestrom (dukljanskog) kralja Stefana Vukanovog Nemanjića a unukom Stefana Nemanje. Zahvaljujući stečenom povjerenju, došlo je i do braka sa Jevrosimom, u kome su se rodili Nikša i Branlusta. Iz narodnih legendi i nekih historijskih izvora, može se zaključiti da je vojvoda Ilijan na kraju izigrao to povjerenje učestvujući, ili čak organizujući jednu od brojnih buna u Zeti protiv vlasti Nemanjića. Buna je slomljena, a vojvoda Ilijan je najvjerovatnije pogubljen. Nikša, Ilijanov sin, je bio bolje sreće od svog oca (drugi Ilijanov sin Branlusta se slabo pominje, i vjerovatno je umro ne ostavivši potomstvo). Nikšu, koji je još bio dijete, usvojili su i odgojili njegovi rođaci, Nemanjići. O Nikši postoje mnoge legende; ostavio je brojno potomstvo i ostao u uspomeni naroda čitave Stare Hercegovine i Crne Gore (prema vjerovanju, od Nikše potiču plemena Trebješana, Župljana, Rovčana i onih u Potarju). Ali, te legende, koje dolaze iz raznih plemena Crne Gore, nikako ne mogu da se slože oko vremena u kojem je Nikša živio. Neke legende ga smještaju u doba vladavine dukljanskog kralja Stefana Nemanjića (podigao manastir Moraču 1252. godine), dok je u drugim on učesnik ubistva bana Ugrena, u drugoj polovini XIV vijeka.“

14. vijek

Naime, najstariji zabilježeni pomen vlaha (romanizovano plemena) Nikšića je iz 1399. godine u pismu koji su Dubrovčani pisali Jeleni Balšić u vezi pritužbe vlaha Nikšića („vlasi Nikšiki“) da im je Bogčin Korjenić u Ljutoj uzimao carinu kad su išli u Dubrovnik ili Kotor. Dakle, vlasi Nikšići su 1399. godine već oformljena zajednica (ratnička družina, katun, pleme) koja živi u području tadašnje Onogoške župe.

U jednom dubrovačkom dokumentu iz 1355. godine, između ostalih lica, pominju se i izvjesni Ninko de Nichsich iz Onogošta. Radonja Ninkov de Nichsich, koji se pominje u mletačkom dokumentu iz 1399. godine.

15. vijek

Isprva su Nikšići naseljavali Onogoško (kasnije Nikšićko) polje u okolini tvrđave, pa i nakon pada tvrđave u turske ruke (1465).

Rovčani, kao ogranak Nikšića, pominju se prvi put 1477.g u hercegovačkom defteru, u popisu tadašnjeg stanovništva.

Godine 1470. od Bosanskog sandžaka izdvojen je Hercegovački sandžak kao zasebna upravna jedinica. Posle nekoliko godina (1477) nove vlasti su izvršile i popis novoosvojene (do tada „hercegove“) zemlje u kojoj je ubilježena i „nahija Rovca“ sa 51 domaćinstvom. Prije toga ona su možda mogla da budu smatrana kao dio Nikšića (kao kraja). Rovca su i tada, a prije toga još i više, bila po stanovništvu mala. Zato teško da je ovaj kraj igdje i prije toga pomenut. Sem toga, ona su bila veoma nepristupačna. Zato ovaj pomen i uzimamo kao za sada prvi paznati pisani pomen Rovaca.

Nikšu Ilijanovog ne treba miješati sa vojvodom Nikšom od kojeg su Nikšići i Gojakovići u Rovcima. Naime, ovaj drugi Nikša je savremenik onogoškog bana Ugrena, kojeg je ubio Nikšin sin Gojak. Gojakovi unuci su popisani u turskom defteru za Hercegovinu iz 1477/78. godine, što se uklapa u pomen bana Ugrena na početku 15. vijeka, kao i u narodno predanje po kojem je Ugrena ubio Gojak Nikšin, a zatim pobjegao u nepristupačnu oblast Rovca, gdje se od njega kasnije razvilo brojno potomstvo. „U historijskim izvorima pominje se 1401. godine Ugren (Radinović) koji je kupio carinu na Onogoštu. Izgleda da je taj Ugren bio jedan od posljednjih župana u Onogoštu iz njegova roda starosjedilaca“.

 Ove pojedinosti ukazuju da je Gojak živio krajem 14. i u prvoj polovini 15. vijeka, a njegov otac Nikša je mogao biti rođen sredinom i živjeti u drugoj polovini 14. i prvoj polovini 15. vijeka. Ovaj pozniji Nikša je potomak Nikše Ilijanovog, po kome je (i vjherovatno ne samo on, nego i još neki predak između njih) i nosio ime.
 Žarko Šćepanović i Bogumil Hrabak smatraju da su Nikšići bili na Tari krajem 14. vijeka, gdje su stupili u vezu s nadirućim Osmanlijama, te da su još 1399. godine bili „stabilizovani“ na Tari. Raniji naziv oblasti – Brskovo, sa uspostavljanjem turske vlasti zamijeniće se nazivom vlaha Nikšića, pod turskom vlašću – Nahija vlaha Nikšića (Nikşiçler) popisana u popisu krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine, a zatim i u ostalim turskim popisnim dokumentima sve do 1550. godine.
1

16-17. vijek

No, nakon ustanka vojvode Grdana Nikšića krajem 16. vijeka i tokom tursko-mletačkih ratova 17. vijeka, većina stanovništva se pomjerila prema drugim, nešto skrovitijim oblastima.

18. vijek

Od strane Osmanlija, zasnovan je grad na mjestu ranije tvrđave Onogošt (oko 1700-1702. godine), on će biti prozvan jednostavno – Nikšić, s obzirom da se nalazio u sred nikšićkog područja, gdje je živjelo pleme Nikšić.

Nikšići su uvijek sudjelovali u svim većim pokretima protiv Osmanlija u kandijskom i morejskom ratu. Kad su Turci podigli utvrđenje i nastanili se u Nikšićkom Polju od početka 18. vijeka, pravoslavni Nikšići su se počeli naglo iseljavati.

1711. su, na poziv ruskog izaslanika Miloradovića, bez uspjeha napadali na muslimanski Nikšić, a drugi put 1789. opet pri napadu na grad.

Zabilježeno je nekoliko rovačkih bojeva protiv osmanlija, oko manastira, a posebno onaj 1770. godine kada su ubijen Alja-bega i još njegovih 12 haračlija i potom ih bacili niz slap Svetigore u Moraču.

Rovčani, kao i Moračani, već u XVII vijeku počinju borbu protiv Osmanlija, i pod uticajem cetinjskih vladika uključuju se u opštu borbu Brđana i Crnogoraca protiv Osmanlija.

Također idu u pomoć i okolnim brdskim plemenima a najpoznatiji događaj je kad su 1774. godine spasili Kuče – Drekaloviće sigurne pogibije pa ih doveli u Rovca, gdje su ostali punih 7 godina. Rovčani učestvuju u svim većim bojevima sa Osmanlijama.

U vrijeme Kočine Krajine ratovala je i Crna Gora, pa kako su borbe sa Turcima vođene naročito u dolini Zete, vrlo mnogo je od Turaka postradao nikšićski kraj. Trebješani su tada napali na grad Nikšić, al ih Turci suzbiju i Trebjesu popale. Zbog toga Đoko, posljednji vojvoda iz bratstva Vojvodića, sa mnogim brastvenicima 1792. god. pobjegne u Gornju Moraču među Uskoke pod planinom Sinjajevinom.

19.-20. vijek

Od župskih Popovića potiče poznata kuća nikšićkih muslimana – Ferizović, prema predanju Župljana – od Todora Popovića koji se školovao u djetinstvu kao janičar, prihvatio islam i postao Feriz. Kada je odrastao, Feriz se vratio u Župu i nastanio među Popovićima. Njegovi potomci – Ferizovići su mirno živjeli među pravoslavnim Župljanima, znajući da su istog porijekla. Međutim, 1805. godine, nagovoreni od Cetinja, Župljani su istjerali Ferizoviće, te oni pređu u Nikšić. Ferizovići su bili ugledna nikšićka kuća, uvažavana i od muslimana i od pravoslavnih. Nakon pada Nikšića, 1877. godine, svih deset domova Ferizovića iselilo se u Sarajevo i Podgoricu, gdje ih i danas ima.

Od prije 200 i više godina iseljenih Bulatovića, ogranka Rovčana, koji najvećim dijelom prešao na islam, imalo je preko 20 kuća u Gusinju (muslimani Damjanovići) i po selima oko Plava: Brezovici, Gor. Ržanici (Ćesaci), Metehu (Džudovići), Vojnom Selu (muslimani Markišići), zatim Budinići-Bojanovići, od njih muslimani u Podgorici.

Bratstvo Kalići (po jednom kazivanju rovačkog porekla) i , Micani, koje Mrkonjić, po narodnom, pogrešno naziva „plemenima“, počela su tada da se organizuju baš onako kako je prije toga u okvirima turske imperije bilo organizovano pravoslavno stanovništvo.

Hercegovački grad Nikšsic 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer je crnogorska vojska natjerala sve muslimane da se isele prema Sandžaku, Bosni i Turskoj. DO tada, Nikšić je naseljavao na stotine porodice rodom od Kuča.  Spominju se Ljuhari, Ljuce, Alibašići, Ibričevići, Elezovići i posebno Mekići. Mekići i Mušovići su naizmjenično vodili nikšićku vlast.  Postojalo je pipersko i kučko groblje u Nikšiću.

Prema zapsima Jovana Cvijića, koji kaže „Muslimani Nikšića su najponositiji muslimani na Balkanu“. Kada su odlazili, napuštajući svoje viševjekovno ognjište, najponositiji musimani na Balkanu odlazili su odjeveni u najljepšim haljinama.

Nikšić je do pred crnogorsko osvajanje pripadao Hercegovačkom sandžaku, koji je bio sastavni dio Bosanskog vilajeta. Kao što je prije spomenuto, Nikšićem su dugo vladali Mušovići, od kojih su najpoznatiji bili Osman i Hamza kapetan. U vrijeme crnogorskog napada njega je branio garnizon vojske sastavljen od 3.200 ljudi, dok je na drugoj strani knjaz sakupio 7.000 Crnogoraca, što znači da je neprijatelj bio brojčano, više nego duplo, jači od Nikšićana.
Opet moramo istaći da je i ovaj podatak jedan od dokaza velike hrabrosti i čvrstine tadašnjih Nikšićana, koji su inače bili poznati ratnici širom Turskog carstva.
Crnogorci su neprekidno bombardovali Nikšić i hermetički ga izolovali tako da ni ptica nije mogla ući u ovaj grad, a kamoli municija i hrana. Grad je branio Skender-beg koji se istakao velikim junaštvom. Bombardovanje, granatiranje, a kasnije borbe prsa u prsa, nisu jenjavale do posljednjeg dana. Ne pamti se da je iko, kao Nikšićani to tada, tako junački branio svoj grad! Nikšić je bio u opsadi od avgusta 1875.g., dakle dvije godine i jedan mjesec, i za to vrijeme je dva puta bio snabdjevan potrepštinama: 28. aprila 1876.g. od strane Muhtar-paše, i 15. juna 1877.g. od strane Sulejman-paše.[29]
Smrtni udarac u razbijanju tvrdih zidina ovog muslimanskog grada nanijeli su teški topovi koje su Crnogorci dobili od Rusa. Naime, njima su Rusi poslali 4 teška topa marke Krup koji su dovedeni morskim putem do blizi Budve. Topove je 19. avgusta dopremila jedna grčka lađa pod okriljem noći. Njih su preuzeli Crnogorci, i preko Skadarskog jezera dopremili do rijeke Crnojevića, a odatle do NIkšića! Nakon prvih plotuna razrušeni su masivni zidovi prednjih kula, i crnogorski vojnici su prodrli i osvojili rovove koji su branili sam grad. Odatle su puškama mogli da gađaju svaki cilj u gradu. Poslije ovog napada svaki otpor je bio uzaludan, tako da su Skender-beg i Nikšićani morali kapitulirati.
Predaja grada je izvršena 09. septembra 1877. godine, a knjaz je dozvolio Nikšićanima da bezbjedno napuste svoja ognjišta, i da se sele! Od 3.200 Bošnjaka koji su živjeli u ovome gradu samo je 30 njih izrazilo želju za ostajanjem.

1919. Pravoslavni Rovčani su se pobunili protiv vlasti koju je uspostavila Kraljevina SHS, pa su se ponulili. Pobuna je krvavo ugušena i u tradicija Rovaca je ta godina upamćena kao godina “zločina Srbijanaca nad Rovcima”. Rovčani su se smatrali Brđanima, i nisu su se identificirali sa Srbima i Crnogorcima.

Nikšići Rovčani Bošnjaci

Potomci Nikšića Rovčana muslimanske vjeroispovjesti danas su uglavnom skoncentrisani u Sandžaku i svi se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Najpoznatiji među njima pripadnici muslimanske milicije Hasan i Husejn Rovčanin.

Nikšići Rovčani Srbi i Crnogorci

Nikšići Rovčani, pravoslavne vjeroispovjesti, naročito oni u Rovcima, se nisu do 20. vijeka izjašnjavali ni kao Crnogorci, ni kao Srbi. Sebe su smatrali isključivo Vlasima u vrijeme Osmanlija, a kasnije iz dokumenata se primjećuje da su se izjašnjavali kao Brđani i jasno se razlikovali od “cetinjskih Crnogoraca i Srbijanaca”.

Prapostojbina Nikšića Rovčana danas

  1. „Iseljeni Nikšići“, Radoje Uskoković
  2. „Crnom Gorom“, Pavel Apolonovič Rovinski, 1893.
  3. „Spomenici u staroj župi Onogošt“, Slobodan Raičević,
  4. „Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV – XVI vijek)“, Risto Kovijanić
  5. Mirko Barjaktarović, „Rovca“ etnološka monografija
  6. Muslimansko-Bošnjačko stanovništvo Onogoško-Nikšičkog kraja 1477-2003, Slobodan Drobnjak, Sait Šabotić

 

Ako posjedujete još informacija, molimo vas da nam napišete u komentaru. Ako posjedujete vrijedne fotografije, pošaljite nam na mail: bosnjackidnk@gmail.com

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

REKLAME
Test
Test