J1b-Y6304 | Paleo-Kavkasci

Uvod
Haplogrupa J1b-Y6313 je haplogrupa zapadnoazijskog porijekla i najvjerovatnije je proistekla za vrijeme paleolita na području istočne Anadolije i Kavkaza. Njena najveća raznovrsnost je svjedoćena upravo na Kavkazu dok je posebito distriburirana širom zapadne Azije. U pojedinačnim slučajevima se pojavljuje i na području Evrope i bivših evropskih transatlantskih kolonija. Ova haplogrupa je veoma rijetka među Bošnjacima i za sada (novembar 2021.) je prisutna sa samo 0.27%.  

Porijeklo
Grana J1b-Y6313 je jedan od dva osnovna ogranka od haplogrupe J1-M267. Haplogrupa J1-M267 je proistekla iz očinske haplogrupe J-CTS7738 za koju se pretpostavlja da se odvojila od haplogrupe IJ negdje na području zapadne Azije. Prethodna istraživanja sugeriraju da se difuzija haplogrupe J-CTS7738 (samim tim i J1-M267) najprije može dovesti u vezu sa širenjem pastoralizma u pustinjskim regijama Arabijskog poluostrva, širenjem poljoprivrede sa Bliskog istoka u Evropu tokom neolita (Underhill et al. 2000) i naposlijetku sa širenjem afroazijskih jezika, judaizma i islama (Sahakyan et al. 2021).

Tokom neolitske demografske tranzicije se genomsko porijeklo zapadnoazijske populacije moglo strukturirati u nekoliko grupacija. Među njima, J-CTS7738 populacija je poistovjećena sa kavkaskim, iranskim i anadolskim lovcima-sakupljačima i farmerima. Dok se haplogrupa J2-M172 više veže sa poljoprivrednim zajednicama koje su cvjetale na području sjevernog Bliskog istoka i Kavkaza, se J1-M267 populacija s druge strane najprije dovodi u vezu sa širenjem pastoralne ekonomije na području pustinjskih zona zapadne Azije (Sahakyan et al. 2021).

Nastanak
Primarno žarište haplogrupe J1b-Y6313 se sa najvećom vjerovatnoćom može vezati sa područjem Zapadne Azije i primarno sa istočnom Anadolijom i Kavkazom. Na to ukazuje najprije velika SNP raznovrsnost na pomenutom području ali i pronalazak ove haplogrupe i posmrtnim ostatcima u Satsurblia pećini u današnjoj Gruziji i koji datiraju iz kasnog gornjopaleolitskog ratdoblja odnosno u oko 11. stoljeće p.n.e. (Jones et al. 2015). Drevni uzorak iz Satsurblije se pripisuje kavkaskim lovcima sakupljačima (CHG) i pokazuju široku genetičku distinkciju u odnosu na ostale ranoholecenske drevne genome (Jones et al. 2015). Genetička različitost između kavkaskih lovačko-sakupljačkih (CHG – Caucasus hunter-gatherer) genoma je jasno manifestirana putem autosomalne PCA analize koja je u priloga prezentirana u studiji Upper Paleolithic genomes reveal deep roots of modern Eurasians (2015) od Jones et al. CHG uzorci iz Satsurblije i Kotiasa (drugo arheogenetički ispitano nalazište na području Gruzije) se autosomalno nalaze između modernih kavkaskih i južno-centralnoazijskih populacija.

Širenje
Migracija J1b-Y6313 populacije sa područja Anadolije i Kavkaza se najvjerovatnije odvijala tokom ranog bronzanog doba. Međutim, za sada nije sasvim jasan scenarij migracione putanje ove populacije – odnosno da li je išla uz istočnu crnomorsku obalu prema pontsko-kaspijskim stepama i dalje prema unutrašnjosti istočne Evrope ili duž južne crnomorske obale (ili alternativno južnoanadolske obale Mediterana).

Podgrane
Haplogrupa J1b-Y6313 je prema procjeni YFull projekta formirana prije oko 18.300 godina dok se najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih njenih pripadnia estimira da je živio prije oko 16.100 godina, najvjerovatnije na području istočne Anadolije i Kavkaza. Iz ove haplogrupe su proistekle sljedeće podgrane: J-FT33726, J-Y6304 i za sada neidentifikovani ogranak J-Y6313*.

J-FT33726: ovaj ogranak je diverzificiran na području Kavkaza i među arapskojezičkom zemljama Bliskog istoka. Mutacija J-FT265222 se pojavljuje u Saudijskoj Arabiji i Iraku dok je druga mutacija J-FT34521 observirana u Armeniji i Gruziji. Na posljednu mutaciju je utvrđen i gore pomenuti drevni uzorak iz nalazišta Satsurblia u Gruziji, što ukazuje na višemilenijski genetičko-populacioni kontinuitet na području južnog Kavkaza. Najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih pripadnika ove grane je prema estimaciji YFull-a živio prije oko 16.100 godina.

J-Y6304: ova grana se razgranjuje u dvije osnovne mutacije: J-F2306 i J-Y19093. Prva mutacija je prisutna u jugozapadnoj Finskoj i u Armeniji dok se prisustvo druge mutacije prati od Jemena na jugoistoku, do Turske i Armenije na istoku, Ukrajine na sjeveru i Balkana na zapadu. Na ovu mutaciju su pozitivni i neki uzorci iz bivših evropskih transatlantskih kolonija tj. u Kolumbiji (potenijalno španjolskog ili italijanskog porijekla). Najbliži drevni zajednički predak (TMRCA) svih pripadnika ove grane je prema YFull-u živio prije oko 11.500 godina.

Naseljavanje Balkanskog poluostrva
S obzirom da haplogrupa J1-M267 (a samim tim ni njeni ogranci) za sada putem arheogenetičkih istraživanja nije observirana na području neolitske Evrope ukazuje na relativno kasno širenje J1b-Y6313 populacije prema zapadu. Širenje ove haplogrupe u Evropu a samim tim i na Balkansko poluostrvo se najranije moglo odvijati tokom bronzanog doba, ali i kasnijim migracijama sa istoka odnosno u korelaciji sa širenjem i uspostavljenjem vlasti Rimskog i kasnije Bizantskog carstva na zapadnom Balkanu za vrijeme antike i kasne antike.  Lista arheogenetičkih uzoraka
Haplogrupa J1b-Y6313 je utvrđena u jednom lovačko-sakupljačkom (CHG) uzorku SATP u okviru arheološkog nalazišta Satsurblia u današnjoj Gruziji i koji datira u oko 11.000. godinu p.n.e. (Jones et al. 2015).

Prikaz statistike zastupljenosti u sadašnjici

Autori: Iljas Porović & Usame Zukorlić

Reference          

1. ^Abu-Amero KK, Hellani A, González AM, Larruga JM, Cabrera VM, Underhill PA. Saudi Arabian Y-Chromosome diversity and its relationship with nearby regions. BMC Genet. 2009;10:59. Published 2009 Sep 22. doi:10.1186/1471-2156-10-59.
2. ^Balanovsky O, Dibirova K, Dybo A, et al. Parallel evolution of genes and languages in the Caucasus region. Mol Biol Evol. 2011;28(10):2905-2920. doi:10.1093/molbev/msr126.
3. ^Battaglia V, Fornarino S, Al-Zahery N, et al. Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in Southeast Europe [published correction appears in Eur J Hum Genet. 2009 Jun;17(6):853]. Eur J Hum Genet. 2009;17(6):820-830. doi:10.1038/ejhg.2008.249.
4. ^Bekada A, Fregel R, Cabrera VM, et al. Introducing the Algerian mitochondrial DNA and Y-chromosome profiles into the North African landscape. PLoS One. 2013;8(2):e56775. doi:10.1371/journal.pone.0056775.
5. ^Chiaroni J, King RJ, Myres NM, et al. The emergence of Y-chromosome haplogroup J1e among Arabic-speaking populations. Eur J Hum Genet. 2010;18(3):348-353. doi:10.1038/ejhg.2009.166.
6. ^Di Giacomo F, Luca F, Popa LO, et al. Y chromosomal haplogroup J as a signature of the post-neolithic colonization of Europe. Hum Genet. 2004;115(5):357-371. doi:10.1007/s00439-004-1168-9.
7. ^El-Sibai M, Platt DE, Haber M, et al. Geographical structure of the Y-chromosomal genetic landscape of the Levant: a coastal-inland contrast. Ann Hum Genet. 2009;73(Pt 6):568-581. doi:10.1111/j.1469-1809.2009.00538.x.
8. ^Fregel R, Gomes V, Gusmão L, et al. Demographic history of Canary Islands male gene-pool: replacement of native lineages by European. BMC Evol Biol. 2009;9:181. Published 2009 Aug 3. doi:10.1186/1471-2148-9-181.
9. ^Gonçalves R, Freitas A, Branco M, et al. Y-chromosome lineages from Portugal, Madeira and Açores record elements of Sephardim and Berber ancestry. Ann Hum Genet. 2005;69(Pt 4):443-454. doi:10.1111/j.1529-8817.2005.00161.x.
10. ^Hammer MF, Behar DM, Karafet TM, et al. Extended Y chromosome haplotypes resolve multiple and unique lineages of the Jewish priesthood. Hum Genet. 2009;126(5):707-717. doi:10.1007/s00439-009-0727-5.
11. ^Jones, E., Gonzalez-Fortes, G., Connell, S. et al. Upper Palaeolithic genomes reveal deep roots of modern Eurasians. Nat Commun 6, 8912 (2015). https://doi.org/10.1038/ncomms9912.
12. ^Karachanak, S., Grugni, V., Fornarino, S. et al. Y-Chromosome Diversity in Modern Bulgarians: New Clues about Their Ancestry. PLoS One. 8 (3):e56779 (2013). doi:10.1371/journal.pone.0056779.
13. ^King RJ, Ozcan SS, Carter T, et al. Differential Y-chromosome Anatolian influences on the Greek and Cretan Neolithic. Ann Hum Genet. 2008;72(Pt 2):205-214. doi:10.1111/j.1469-1809.2007.00414.x.
14. ^Sahakyan, H., Margaryan, A., Saag, L. et al. Origin and diffusion of human Y chromosome haplogroup J1-M267. Sci Rep 11, 6659 (2021). https://doi.org/10.1038/s41598-021-85883-2.
15. ^Semino O, Magri C, Benuzzi G, et al. Origin, diffusion, and differentiation of Y-chromosome haplogroups E and J: inferences on the neolithization of Europe and later migratory events in the Mediterranean area. Am J Hum Genet. 2004;74(5):1023-1034. doi:10.1086/386295.
16. ^Underhill, P., Shen, P., Lin, A. et al. Y chromosome sequence variation and the history of human populations. Nat Genet 26, 358–361 (2000). https://doi.org/10.1038/81685.