Turska

Turska – Letovanje | Turistička agencija GRAND TOURS

Republika Turska (Türkiye Cumhuriyeti) euroazijska je država smještena u jugoistočnoj Europi (Istočna Tracija) i jugozapadnom dijelu Azije (Mala Azija). Turska graniči na istoku s Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom i Iranom, na jugu s Irakom i Sirijom, te na zapadu s Grčkom, Bugarskom. Sredozemno more i Cipar nalaze se na jugu, Egejsko more i otoci na zapadu, te Crno more na sjeveru. Europski i azijski dio Turske dijeli Mramorno more, te tjesnaci Bospor i Dardaneli.

Zbog položaja države na dva kontinenta, turska kultura je jedinstven spoj istočnjačkih i zapadnjačkih običaja i tradicija. Položaj zemlje između Europe na zapadu, središnje Azije na istoku, Rusije na sjeveru i Bliskog istoka na jugu, dao je Turskoj i veliku stratešku važnost.

Turska je demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sustav 1923. utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, nakon propasti Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata. Od tada se politika države počela okretati zapadu, tako da je Turska danas članica mnogih zapadnih organizacija kao što su Vijeće Europe, NATO, OECD i OSCE. Turska je 2005. počela pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Istovremeno država održava i pojačava svoje političke i gospodarske odnose s istočnjačkim zemljama.

Geografija:

Položaj

Položaj Turske
Turska se zemljopisno proteže na dva kontinenta. Anatolija, azijski dio države, zauzima oko 97% površine Turske. Europski dio koji se nalazi u Istočnoj Traciji zauzima oko 3% površine države (23.623 km²).

Sveukupne granice Turske dugačke su 9.850 km, od čega 7.200 km zauzimaju morske granice. Na zapadu Turska izlazi na Egejsko more, na jugu ima izlaz na Sredozemno more, te na sjeveru na Crno more. Na kopnu Turska graniči s osam zemalja sa sveukupnom dužinom kopnenih granica od 2.648 km. Na sjeverozapadu graniči s Grčkom (206 km granice) i Bugarskom (240 km), na sjeveroistoku s Gruzijom (252 km), Armenijom (268 km), Azerbajdžanom (eksklavom i autonomnom republikom Nahičevan, 9 km), na istoku s Iranom (499 km) te na jugu s Irakom (352 km) i Sirijom (822 km). Nedaleko od obale Turske nalazi se i Cipar koji je politički podijeljen na međunarodno priznatu Republiku Cipar i samo od Turske priznatu Tursku Republiku Sjeverni Cipar.

Sjever Turske je jedno od sezmički najaktivnijih područja na svijetu s vrlo čestim potresima. Od većih gradova posebno je potresima ugrožen Istanbul.

Reljef

  1. Mramorna regija, 2. Središnja Anatolija, 3. Egejska regija, 4. Sredozemna regija, 5. Crnomorska regija, 6. Jugoistočna Anatolija, 7. Istočna Anatolija

Krajolik zapadno od Ankare
Turska je zemljopisno podijeljena u sedam regija. To su: Mramorna regija, Egejska regija, Crnomorska regija, Središnja Anatolija, Sredozemna regija, Istočna Anatolija i Jugoistočna Anatolija. Ove regije se znatno razlikuju po vegetaciji i klimatskim uvjetima.

Tracija se nalazi zapadno od Bospora na europskoj strani zemlje. Na tracijskoj strani rijeka Marica (Meriç) tvori granicu s Grčkom. Istočno od Bospora nalazi se Mramorna regija. Mramorno more dijeli Europu od Azije, te Egejsko more od Crnog mora. Na izlazu na Sredozemno more nalazi se tjesnac Dardaneli dugačak 60 km. Na Bosporu se nalazi Istanbul koji je najveći turski grad. Ova brežuljkasta regija koja je gospodarsko središte Turske prekrivena je šumama i grmovitim biljem. Poljoprivreda u tom području je naročito razvijena. Nedaleko od grada Bursa nalazi se planina Uludağ koja je popularno turističko odredište.

U Egejskoj regiji je također vrlo razvijena poljoprivreda. Iznimno brdoviti krajolik proteže se uzduž zapadne obale od Çanakkalea do Bodruma. Obalno područje je jedno od turistički najrazvijenijih u Turskoj. Uz čemprese i masline ovdje se uzgaja i vinova loza. U ovoj regiji nalaze se mnogi gradovi iz starogrčkog razdoblja, kao npr. Troja, Asos, Pergamon, Efez, Priena, Milet, Didima i Euromos.

Crnomorska regija zauzima sjeverno obalno područje Turske. Ovu regiju karakterizira blaga i vlažna klima. Planinsko područje ove regije prekriveno je šumama. Na ovom vrlo plodnom tlu uzgajaju se čaj, duhan, kukuruz i lješnjaci.

Regija Središnje Anatolije obuhvaća visoravan u unutrašnjoj Anatoliji. Ovdje se nalazi slano jezero Tuz Gölü, te planine koje dosežu do 3.900 metara. Na istoku se nalazi Kapadocija koja je poznata po zadivljujućim crkvama i nastambama u visokim planinskim predjelima. Unutrašnjom Anatolijom dominiraju stepe, a to područje se smatra jednim od najsuših predjela Anatolije. Zbog toga poljoprivreda u tom dijelu zemlje nije toliko razvijena. Klimu ove regije karakteriziraju vruća i suha ljeta s hladnim noćima. Zimi temperatura zna pasti i ispod −20 °C.

Regija Sredozemnog mora proteže se od planina Taurus na sjeveru do planina Amanos na istoku. U ovoj regiji pretežito se uzgajaju citrusi, banane, rajčice, kikiriki i pamuk.

Jugoistočna Anatolija je najstarija kulturna regija Turske. Proteže se od planina Taurus. Ovdje se nalaze rijeke Eufrat (Fırat) i Tigris (Dicle). Najzastupljenije poljoprivredne kulture su pšenica, ječam, vinova loza, masline i pistacija.

Ako imate informacija o reljefu, šumama, rijekama, klimi, imenima podrucija, cesmi, potoka, livada, brda i drugim geografskim elementima sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Historija:

Povijest Anatolije prije dolaska Turaka

Dio zidova Troje, gdje se oko 1200. pr. Kr. odigrao Trojanski rat
Poluotok Mala Azija koji čini veći dio teritorija današnje Turske je jedno od najstarijih stalno naseljenih područja svijeta. Ovdje pronađena naselja iz razdoblja mlađeg kamenog doba (Göbekli Tepe, Çatal Höyük, Çayönü, Nevali Cori, Hacilar i Mersin) smatraju se jednim od najranijih ljudskih naselja na svijetu.

Dalyan,Turska
Hetitsko carstvo bilo je prvo veliko carstvo na ovom području, a trajalo je od 18. do 13. stoljeća pr. Kr. Kasnije utjecaj su stekli Frigijci koji su bili indoeuropski narod i čije carstvo su u 7. stoljeću pr. Kr. uništili Kimerijci. Najznačajnije države nasljednice Frigije bile Lidija, Karija i Licija. Jezici kojima su govorili Lidijci i Licijci spadali su u indoeuropske.

Negdje oko 1200. pr. Kr. na zapadnoj obali Anatolije naselila su se grčka plemena. Ovo cijelo područje je u 6. i 5. st. pr. Kr. osvojilo perzijsko Ahemenidsko Carstvo. Kasnije je 334. pr. Kr. ovo područje osvojio Aleksandar Veliki. Anatolija je zatim podijeljena u veliki broj manjih grčkih država, kao što su Bitinija, Kapadocija, Pergam i Pont. Sva ova carstva pokorio je Rim do sredine prvog stoljeća pr. Kr. Godine 324., rimski car Konstantin I. Veliki izabrao je Bizantion za novi glavni grad Rimskog Carstva (kasniji Carigrad). Nakon pada Zapadnog rimskog carstva Carigrad je postao glavni grad Bizantskog carstva.

Plava džamija je jedan od najpoznatijih primjera osmanske arhitekture
U 10. stoljeću Turci Seldžuci koji su živjeli sjeverno od Kaspijskog i Aralskog jezera počeli su se seliti u istočna područja Anatolije. Seldžuci su bili ogranak Turaka Ouza, a Anatolija je postala njihova domovina nakon bitke kod Malazgirta 1071. godine. Tom pobjedom počinje uspon anatolijskog seldžuskog sultanata (Sultanat Rum) koji je bio zasebni dio velikog Seldžuskog carstva koje je pokrivalo područje središnje Azije, Irana, Anatolije i jugozapadne Azije.

Godine 1243. Mongoli pobijeđuju Seldžuke, a njihovo carstvo se počinje raspadati. Turska Anatolija tada biva podijeljena u više manjih nezavisnih država zvanih gazi emirati. Do 1300. gazi emirati osvajaju većinu anatolijskih područja tada već oslabljenog Bizantskog Carstva. U to vrijeme počinje se izdizati gazi emirat kojeg je vodio Osman I. (po njemu je nazvano Osmansko Carstvo) koji proširuje svoju državu sve do granica s Bizantom.

Osmansko je Carstvo tijekom svoje 623 godine duge povijesti imalo doticaja i sa zapadnim i s istočnim kulturama. U 16. i 17. stoljeću carstvo je bila najjača politička sila na svijetu koja se brzo širila prema središnjoj Europi preko Balkana. Uz vrlo jak utjecaj koji je carstvo imalo na promjene kopnenih granica u Europi, veliki značaj imalo je i na moru. Carstvo je bilo jedno od nekoliko sila koje se borilo za kontrolu nad Sredozemljem, a uz to često se sukobljavalo i s portugalskom flotom u Indijskom oceanu, pokušavajući obraniti svoju dominaciju nad trgovačkim pravcima između istočne Azije i zapadne Europe. Važnost ovih pravaca opada otkrivanjem Rta dobre nade 1488. godine.

U prvoj polovici 19. stoljeća počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poriče genocid nad Armencima.

Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tracije. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova. Grčkoj je obećana Smirna (današnji İzmir) i dio zapadne Anatolije, Italija je trebala dobiti područje Adane, a Francuskoj je uz Siriju trebala pripasti i Cilicija. U istočnom dijelu današnje Turske gdje se nalaze gradovi Kars, Ardahan i Erzurum trebala je biti osnovana armenska država. Južno i istočno od Eufrata trebala je biti stvorena autonomna kurdska regija. Svi ovi planovi na kraju nisu ostvareni.

Osnivanje republike
Mustafa Kemal-paša organizira 19. svibnja 1919. politički i vojni ustanak protiv ovih planova. Posebno su 1920. vođene žestoke borbe s Grčkom. Rat je završen 9. rujna 1922. zauzimanjem Smirne koja je tada većinski bila naseljena Grcima. Turska pobjeda rezultirala je tzv. maloazijskom katastrofom, u kojoj su mnogi Grci i Turci ostali bez svojih domova.

Nakon pobjede Turaka, 24. srpnja 1923. sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnji sporazum iz Sèvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom. Nakon što su sve strane snage napustile Anatoliju, Mustafa Kemal je 29. listopada 1923. proglasio republiku.

Za vrijeme svoga mandata Mustafa Kemal je pokrenuo niz političkih i društvenih reformi diljem zemlje, koje su pretvorili Tursku u modernu, sekularnu i europski orijentiranu državu. Smjernice njegove politike danas se nazivaju kemalizmom. Između ostalog 1922. ukinut je sultanat, a 3. ožujka 1924. i kalifat. Iste godine ukinut je šerijatski zakon, a 1925. provedena je odjevna reforma kojom je zabranjen fes (tradicionalno tursko muško pokrivalo za glavu), te veo za žene, a uvedeno je skupno obrazovanje za oba spola. Godine 1926. islamski kalendar zamijenjen je gregorijanskim, a uveden je i metrički sustav.

Idućih godina cijeli pravosudni sustav promijenjen je po uzoru na europske zemlje. Uvedena je monogamija, a 1928. provodi se sekularizacija i reforma pisma u kojoj je arapsko pismo zamijenjeno latinicom. Ovim reformama je 1930. uvedeno pravo glasa ženama, a od 1934. daje im se i pravo sudjelovanja na izborima. Provedena je i reforma imena građana u kojoj su svima dodijeljena prezimena. Turski parlament je Mustafi Kemalu dodijelio prezime „Atatürk“ (otac Turaka) koje je proglašeno posebnim prezimenom kojeg je nosio samo on. Manji broj Atatürkovih reformi je nakon njegove smrti ukinut, kao npr. reforma kojom je u džamijama umjesto na arapskom molitva uvedena na turskom.

Nakon Atatürkove smrti 1938., predsjednik Turske je postao njegov bliski suradnik Ismet Inönü. Inönü je nastavio modernizaciju Turske, a na vanjskopolitičkom planu pokušao je održati neutralnost. Godine 1939., Turskoj je pripojena Republika Hataj koja je postala turska pokrajina.

Nakon Drugog svjetskog rata
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Turska je očuvala svoju vanjskopolitičku neutralnost. U rat na strani saveznika ulazi tek simbolički 23. veljače 1945. Iste godine potpisuje povelju UN-a. Godine 1946. u Turskoj je uvedeno višestranačje. Demokratska stranka (DP) je pod vodstvom Adnana Menderesa na izborima 1950. osvojila većinu u parlamentu. Time je završena vladavina Republikanske narodne stranke (CHP) koja je trajala od osnivanja republike.

Izbijanjem sukoba između istoka i zapada, te pokušajem utjecaja SSSR-a na Tursku, završeno je razdoblje politike neutralnosti za Tursku. Godine 1950. Turska sudjeluje kao dio UN-ovog kontingenta u Korejskom ratu, a 1952. ulazi u NATO.

Godine 1960. premijer Menderes donosi zakon koji mu omogućuje ukidanje opozicije. Vojska tada organizira državni udar i uhićuje premijera i druge političare, koji su nakon suđenja obješeni u rujnu 1961. na otoku İmralı. Nakon što je vojska iste godine uvela novi ustav, vratila je vlast narodu. Inönü je postao premijer i vladao je od 1961. do 1965. godine. U to vrijeme Turska postaje pridružena članica EEZ-a. To razdoblje obilježava i neefikasnost vlade i jačanje ljevičarskih i desničarskih terorističkih aktivnosti, što je dovelo do gospodarskog pada. Godine 1971. vlast ponovo uzima vojska koja uvodi represivne mjere za stanovništvo.

Nakon dugog niza godina međuetničkog nasilja na Cipru, Grci organiziraju vojni udar u srpnju 1974. u kojem je svrgnut predsjednik Makarios III. i postavljen grčki nacionalist Nikos Sampson kao diktator. Turska se tada odlučuje za vojnu intervenciju na Cipru kojom zauzima sjeverni dio otoka. Devet godina kasnije na tom području uspostavljena je Turska Republika Sjeverni Cipar koju je dosad priznala jedino Turska.

Vojska 12. rujna 1980. treći put oduzima moć civilno izabranoj vladi. Uzrok je bila politička i gospodarska nestabilnost zemlje u 1970-ima, kao i teroristički napadi ekstremne ljevice i desnice. Vojska je pod generalom Kenanom Evrenom uvela ratno pravo u zemlji i zabranila sve političke stranke. Hunta se prije snažno protivila kurdskim separatistima i lijevoj opoziciji. Dana 7. studenoga 1982. vojska je predstavila novi ustav koji je prihvaćen referendumom.

Od sredine 1980-ih najvažnijim unutarnjim problemom zemlje smatra se sukob s Kurdima. Turska je dotad vodila politiku asimilacije koja je rezultirala potiskivanjem kurdske kulture i identiteta. Kao reakcija na ovu politiku 1978. je osnovana Kurdska radnička partija (PKK) s Abdullahom Öcalanom na čelu. Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo je oko 40.000 osoba.

Bülent Ecevit s Georgeom W. Bushem u Bijeloj kući 16. siječnja 2002.
U veljači 1998. turska tajna služba (MIT) uhvatila je Abdullaha Öcalana u Keniji i dovela ga u Tursku gdje je osuđen na smrtnu kaznu (koja je ukinućem smrtne kazne promijenjena u doživotni zatvor). Tada je PKK proglasio prekid vatre koji je prekršen 2004. godine.

Recep Tayyip Erdoğan s Georgeom W. Bushem u Bijeloj kući 8. lipnja 2005.
Za vrijeme mandata premijera Ecevita (1999.–2002.) uvedene su nove reforme građanskog prava sa sveukupnim povećanjem ljudskih prava (kao što su npr. pravo na okupljanja i prosvjede). Ove reforme su kasnije nastavljene, a dovele su između ostalog i do ukinuća smrtne kazne, zabrane mučenja i uvođenja kulturnih sloboda kurdskom stanovništvu. Danas je dopuštena i upotreba kurdskih dijalekata u školstvu, kao i prijenos radijskih i televizijskih kanala na kurdskom. Turska državna televizija danas osim na turskom emitira i na kurdskom, arapskom, bošnjačkom i drugim jezicima.

U studenome 2003. Al-Kaida je izvela više bombaških napada u Istanbulu, čiji ciljevi su bile sinagoge, britanski konzulat i britanska banka HSBC. U napadima je poginulo 60 osoba. Od 2004. ponovo su izbili sukobi između turskih oružanih snaga i PKK-a.

Turska je, nakon 40 godina pokušavanja približavanja, 3. listopada 2005. započela pregovore o članstvu u Europskoj uniji.

Ako imate informacija o historiji sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Stanovništvo:

Ako imate informacija o broju stanovnika i prezimenima, pošaljite nam ispod u komentaru.

Kultura i prevreda

Ako imate informacija o broju privredi naselja ili kulturnim dobrima, pošaljite nam ispod u komentaru.

Putem pretrage možete provjeriti ko se sve testirao iz ovog naselja: BAZA

Izvori: Wikipedia, Poreklo, Bošnjacki DNK projekat

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

The maximum upload file size: 2 MB. You can upload: image, audio, video, document. Links to YouTube, Facebook, Twitter and other services inserted in the comment text will be automatically embedded. Drop file here

 
Translate »