Tuzla (grad)

Tuzla je službeni grad, općina i naseljeno mjesto te sjedište Tuzlanskog kantona u Bosni i Hercegovini.

Geografija:

Površina Grada Tuzla je 30235 ha ili 303 km2. Nadmorska visina 231 m/nm. Tuzla je sa sjeverozapada okružena planinskim vijencem Majevica (Medvednik 843 m2), sa jugozapada planinama Ozren, Konjuh i Javornik.

Područje Tuzle svrstava se u periopanansku oblast tj. kontaktnu zonu Dinarida Panonske nizije. Kotlinasto područje nalazi se na južnoj strani grebena Majevice i odvojenog grebena prema Obodnici. Sastoji se pretežno od dugih poprečnih potočnih dolina i kosa koje se završavaju u dolini rijeke Jale. Teren je blago nagnut prema jugu.

Susjedne općine Tuzli su sa sjeverne i sjeveroistočne strane Srebrenik i Lopare, sa jugoistočne Kalesija, sa južne Živinice i sa zapadne Lukavac.

Osnovnu mrežu vodotoka čini rijeka Jala sa svojim pritokama, od kojih su najveće Solina i Joševica, te Požarnička rijeka, Grabov i Mramorski potok.

Jala izvire na području Majevice, na lokalitetu ravni liještak, na nadmorskoj visini od 700 m. Ukupna dužina glavnog toka od izvorišta do ušća u Spreču iznosi 37 km.

Šire tuzlansko područje većim dijelom je izgrađeno od geološki mlađih sedimenata (neogen), značajnih s ekonomskog stanovišta (ugalj, kamena so, kvarcni pijesak i dr).

Nastanak tuzlanskog bazena vezan je za više faza koje su se smjenjivale nakon mezozoika, a koje su za posljedicu imale stvaranje različitih uvjeta taloženja. U sadejstvu sa polioklimatskim karakteristikama nastale su raznolike i specifične sedimentne tvorevine.

Tuzla ima odlike umjereno kontinentalne klime. Određene specifičnosti izazvane su lokalnim reljefom, općim položajem u odnosu na dominantne regije u okolini (bosanski planinski centralni masiv s jedne, i Panonska nizija s druge strane), vazdušnim strujanjima tropskih i polarnih vazdušnih masa i ciklonskim aktivnostima.

Generalne odlike klime odnose se na jasnu iz izraženost sva četiri godišnja doba, relativnu vlažnost i oblačnost, na maksimum padavina u toplijem dijelu godine, i minimum krajem zime.

Srednja godišnja temperatura u posljednjih pola vijeka je 10,1 stepen C. Najhladniji mjesec je januar sa prosječnom temperaturom od 0,6 stepeni, a najtopliji juli sa 19,4. U ovom nizu najviša temperatura je izmjerena u augustu 1971. i iznosila je +38,4 stepeni, a najniža od –25,8 stepeni u januaru 1963.

Prosječan broj dana u godini s negativnim temperaturama, odnosno mrazom je 91, a godišnje, a godišnje ima 20 dana kada temperatura prelazi 30 stepeni. Sa temperaturom većom od 25 stepeni je 80 dana u godini.

Dnevnih perioda s kišom je 135, s pljuskom 19, s grmljavinom 37, s pojavom magle 69, sa snijegom i sa snježnim pokrivačem 52 (maximalna visina snježnog pokrivača izmjerena u februaru 1984. god 97 cm).

Godišnje je prosječno 127 oblačnih i 63 vedra dana. Prosječna količina padavina iznosi 908,6 l/m2, vlažnost zraka 79%, a atmosferski pritisak 980,2 hPa.

Klimatski faktori su povoljni, jer ih karakterizira pretežna normalnost meteoroloških parametara, i manji uticaj temperaturnih inverzija.

Ako imate informacija o reljefu, šumama, rijekama, klimi, imenima podrucija, cesmi, potoka, livada, brda i drugim geografskim elementima sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Historija:

Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Europi s kontinuitetom življenja. Dokaz tome su i pronađeni ostaci starog naselja sojeničkog tipa iz vremena neolita.

Arheolozi su otkrili brojna naselja s bogatim ostacima materijalne kulture prastarih stanovnika ovog područja. Pronađen je veliki broj neolitskih glinenih posuda s raznim ornamentima od crne, sive i crvene keramike ali i kameni noževi, sjekire, strugači i drugo. Otkriveni su ostaci hrane, ljudske kosti, životinjske kosti i razni plodovi koji su koristili za ishranu ljudi tog doba. I ovi podaci potvrdili su tvrdnje da je područje Tuzle bilo naseljeno još u mlađem kamenom dobu.

Među pronađenim arheološkim materijalima istiće se i keramička neolitska posuda čija je namjena bila kuhanje slane vode i proizvodnja soli.

Stari vijek

U antici se ovdje nalazilo se rimsko naselje Salinae. Seobu naroda nije preživjelo i stradalo je najkasnije tijekom dolaska Avara i Slavena u 6. stoljeću.[9]

Srednji vijek

U srednjem vijeku na širem području Tuzle nastalo je raspršeno naselje Soli (Donje i Gornje Soli) koje se nalazilo u sastavu oblasti i županije Soli.[9]

Prva pisana riječ o Tuzli potječe iz 950. godine. Te je godine bizantski povjesničar i car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu «O upravljanju carstvom», izričito spomenuo Tuzlu kao grad, pod rimskim nazivom Salinae što znači grad soli. Oblast Soli Porfirogenet spominje kao regiju u sastavu krštene Srbije. Poslije ovdje naizmjence vladaju Bizant i Bugarska.[

Osmansko carstvo

Osmanlije od tad vladaju Solima. U prvom popisu 1474. nazvana je Agac Tuzla, područno Zvorniku i bilježe u kao timarski posjed. Tri godine godina nakon osmanskog osvajanja osvajanja (1479.) proglašene su Soli carskim hasom,[9] što je dokaz da je počela izvjesna proizvodnja soli.

Sasvim sigurno Soli su pod osmanskom vlašću od prije 1512. godine. [10] Pismo bosanskog sandžak-bega Mustafe-bega Juriševića iz 1515., najstariji je spomen gornjotuzlanske nahije. Svjedoči o oslobađanju laika franjevačkog samostana u Gornjoj Tuzli od plaćanja avarizi-divaniye. Upućuje na zaključak da je Tuzla, cijela župa Soli i Srebrenička banovina pod turskom vlasti od 1512. godine. Sela “Gornje Soli” i “Donje Soli” preimenovali su u “Memlehai-bala” i “Memlehai-zir”, u prijevodu Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje da su ovdje živjeli Hrvati katolici.[12] Od 1512. tuzlanski kraj je pod osmanskom vlašću su preko 350 godina. Solima su Osmanlije promijenili ime u Tuzla (tur. tuzla: rudnik soli).[9] Soljanska župa nije pružala većih otpora Turcima pa su neke od crkava opstale, pa se u župi Soli 1514. spominju dvije crkve: samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tuzli i crkva svetog Petra u Donjoj Tuzli. Drugdje po Usori i sjeveroistočnoj Bosni osmanski osvajači su devastirali crkve i samostane koji nisu bili obnovljeni, prije svega misli se na Srebrenicu, Gradovrh i Bijeljinu. Teško je bilo obnoviti stare a kamoli podignuti nove crkve. Dolazak Turaka i turske vlasti u župi Soli donosi bijeg hrvatskog katoličkog življa u Slavoniju i Bačku, što potvrđuje naziv novog lokaliteta pridošlica, kao Soljani. [12] Osmanlije su uspostavile novu upravnu organizaciju. Već prije 1515. uspostavljaju nahije Gornju i Donju Tuzlu. Nahije su isprva bile u sastavu Srebreničkoga, potom Zvorničkoga (u sastavu kadiluka Srebrenice[12]) te naposljetku Tuzlanskoga kadiluka (nakon 1572.) u sastavu Zvorničkoga sandžaka.[9] Vlašću sultana Selima I. Surovog (1512.-1520.) i Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) dolaze teška vremena katolicima. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, podrijetlom Bosanac, želi potpuno islamizirati BiH. Prije svega želi iskorijeniti franjevce koji su mu zapreka. Vihor austro-turskih ratova 1520.-1566. odnosi brojne crkve i samostane, pa i onaj u Zvorniku.[12]

Prije 1548. obrambeni zidovi oko Donjih Soliju (Donje Tuzle) su sagrađeni, a skoro i oko Gornjih Soliju (Gornje Tuzle). Najkasnije do 1730. Donja Tuzla postala je sjedište tuzlanske kapetanije.[9] Prije nego su osnovane kapetanije, dizdar je bio na čelu tuzlanske palanke.[9] Kapetanska dužnost je bila nasljedna. Kapetani tuzlanske kapetanije dolazili su iz obitelji Tuzlića.[13] Sjedište kapetanije bila je do 1835. godine. Za tu je kapetaniju bila podignuta 1760.–68. tvrđava s kulama u njezinu središtu. Godine 1831. u Donjoj Tuzli sastali su se bosanski prvaci i za vođu pokreta u Bosni izabrali Husein-bega Gradaščevića. Tuzli raste važnost i od 1851. ondje je sjedište zvorničkoga sandžak-bega. [9]

Slom turske vlasti u Ugarskoj i Srbiji, gladne godine i prenaseljenost u Polimlju, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, srednjoj i zapadnoj Bosni natjerala je ljude ljude u opustjelu tuzlansku oblast. U 18. stoljeću tako se nа područje sjeveroistočne Bosne i Tuzlanske kapetanije, doseljavaju muslimani, Hrvati, Srbi i Cincari.[14]

Srpske obitelji i Cincari unijele su i oživjele trgovinu u Tuzli. Već u prvoj polovini 18. stoljeća, Srbi obrtnici i trgovci kupuju zemljište od tuzlanskog paše i grade kuće ispod Trnovca i Kolobare. Paša im je za iznos od 50-100 groša davao pismenu tapiju na zemljište, uz pravom na gradnju podizanja kuće.Bogatiji trgovci dizali su zgrade bliže gradu. Uskoro su dobili i odobrenja gradnje zgrade na kat. Izvan gradskih zidina, pred Poljskom kapijom, nalazilo se prostrano роlје na kojem je ispod Trnovca bila velika bara Kolobara. Prostirala se većim dijelom prostora na kojem je danas dio grada zvani Srpska varoš. Bara se potokom Marincem slijevala pored današnjeg hotela Beograd (Bristol) u Jalu. Kad je Marinac bio nabujao, razlijevao se i prekinuo bi promet prema Poljskoj kapiji. Kad je otvorena Poljska kapija, Тuzla se počela sve više širiti ka istoku. U Srpskoj varoši je osim Srba bilo i nešto malo katolika, ne više od 30 kuća, a to su bili obrtnici, “kaldrmdžije, ćurčije, terzije i kujundžije, dunđeri” i jedna trgovina.[14] Varoš je smještena sjeveroistočno od tvrđave. Samo nekoliko ulica imalo je nazive. Glavna je bila duga duga 90 hvati i vodila ka čaršiji, vijugajući dalje niz dolinu. Usporedno s njome bile su još tri ulice koje su ispresijecale kraće popriječne ulice: Kolobara, koja prolazi pored pored barе (močvare), druga od nje nosi ime po potoku koji teče kroz nju, Pavkuše.[14] Gornja varoš je u podnožju brda, a Donja većim dijelom čini kompaktno izgrađena kuća do kuće i ograda do ograde. Još su tu dva šira prostora s močvarom koja se nikada ne presušuje. Ispred močvare, a na kraju Donje varoši je pravoslavna crkva s mitropolijom i školom.[14]

Austro-ugarsko doba

Austro-ugarsko zaposjedanje donijelo je napredak Tuzli. Bogata nalazišta soli i prometno povezivanje željezničkom prugom do Doboja 1885. godine, razvilo je Tuzlu u jedno od najjačih rudarskih središta Bosne i Hercegovine.[9] 1885. je godine sagrađena prva solana. Sagrađena je u Simin Hanu, predgrađu i to je početak industrijske proizvodnje soli u Tuzli. Zbog nenadziranog izluživanja slanice s naslaga kamene soli na kojima leži grad, ubrzo je uslijedio početak tonjenja grada.[15] Dolaskom časnih sestara Družbe Kćeri Božje Ljubavi na poziv vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, gradi se Zavod sv. Krunice i počinje suvremeno školstvo u Tuzli, na hrvatskom i na njemačkom za doseljenike iz ostalih krajeva Austro-Ugarske. Tuzlanski Židovi za svoje su potrebe 1906., kod Zavoda sv. Krunice (Klostera) sagradili sinagogu (Templ). Židovi su groblje imali na Bukovčiću.[16] Zbog toga što su Židovi u Tuzli bili iz dviju skupina Židova, Aškenaza i Sefarda, bile su i dvije posebne židovske općine s posebnim hramovima.[17] Godinu od austro-ugarskog zaposjedanja tek 17 sefardskih Židova živjelo je u Tuzli, i u vrijeme uspostavljanja austro-ugarske uprave u BiH, 17 tuzlanskih Židova Sefarda imalo je svoju općinu i sinagogu.[18] Sljedećih su godina Aškenazi preplavili Tuzlu u tolikom broju da su već 1885. osnovali svoju općinu i 1902. izgradili sinagogu u današnjoj Klosterskoj ulici. Od osnivanja općine do 1941. kad su počeli progoni, rođeno je 470 Židova. Djelovanje Židova u gospodarstvu Soliju i okolic počelo je otvaranjem suvremenih solana, tvornicom i rafinerijom špirita, rudnicima ugljena itd., zatim ljekarne, pilane, knjižare i papirnice, trgovine mješovitom robom, obrtnici, pa u hotelijerstvu, zdravstvenoj zaštiti. Bivši gospodarski div Konjuh nastao je na temeljima poduzeća Moritza Lisske, vlasnika pilana i veletrgovca drvetom, u kojem je 1911. godine radilo 593 radnika. Živi društveni život Židova odrazio se u brojnim organizacijama po čemu je prednjačila u BiH: društvo mladeži za samoobrazovanje i društvenost, dobrotvorno društvo, gimnastičko društvo, čitaonica, nogometni klub, Židovska banka i dr. Dali su dvojicu gradskih vijećnika, Moritza Lissku 1900. i odvjetnika Maksa Laufera. Zajednica je preživjela do danas i broji 125 članova.[17] Novija tuzlanska sinagoga izgrađena je 1904., a 1942. je zapaljena pa srušena, a prostor nacionaliziran. Zgrada prve, starije sinagoge u Židovskoj ulici sačuvana je. U prizemlju su bile prostorije rabinata, društvene prostorije.[18] U vrijeme Prvog svjetskog rata, aškenaska općina imala je 400 članova, a sefardska 120 članova.[18] Premda odvojene u općinama i sinagogama, imale su zajedničko groblje. Osnovano je 1900. godine na lokalitetu Borić i jedno je od triju u Bosni i Hercegovini i vrlo je vrijedan kulturno-povijesni spomenik.[19]

Industrijalizacija i dolazak zapadne civilizacije koja se s Austro-Ugarskom vratila kao dominanatna u Tuzlu, došla je i potreba za stručnom radnom snagom. U Tuzlu i okolicu doselile su talijanske obitelji, osobito građevinara, glazbenika i drugih zanimanja: Fontan, Montibeller, Zamboni, Mott, Dorighi, Piccolloti, Menegoni, Segat, Rossi, Daldon, Gojo, Candotti, Bancher, Cordignano i Michelini. Danas se preostali građani talijanskog podrijetla okupljaju oko udruge Rino Zandonai.[20][21]

Godine 1913. tuzlanski Hrvati osnovali su HNK Zrinski, najstariji tuzlanski nogometni klub. [22]

Razmještaj stanovništva u Tuzli po okolnim seoskim aglomeracijama bio je po nečemu specifičan, a u pogledu vjerske i nacionalne strukture podudaran s gradskim stanovništvom. Muslimani su bili u Tuzli i bližim seoskim aglomeracijama, do njih katolici, a na periferiji pravoslavci. Nacionalni sastav se odrazio i na nacionalnu strukturu radničkog pokreta. U austro-ugarskim vremenima unatoč početku i bržem razvitku industrije, prevladavala je mala privreda. Krupna industrijska poduzeća bila su državno vlasništvo, kao Rudnik Kreka i Solana Kreka i Simin Han. U većinskom vlasništvu inozemnog kapitala bili su Tvornica sode u Lukavcu te Tvornica špirita u Kreki. Vlasništvo sitnih domaćih kapitalista, udruženih u kartele, bili su: Pivara, Šumsko-industrijsko poduzeće u Živinicama, Tvornica ruma i sušene šljive i dr. Domaće građanstvo bavilo se obrtništvom i trgovinom. Brojni bivši feudalci, nekad vlasnici velikih zemljišnih posjeda, potrošili su pokretnu imovinu i jeftino prodali obveznice za kmetske zemlje, ostali su bez sredstava za život pa su se morali okrenuti sitnoj trgovini, obrtima, kućnoj radinosti i sl., a sitni posjednici i srednji seljaci morali su tražiti dopunska sredstva u zapošljavanju u državnim i privatnim poduzećima jer su bili pritisnuti državnim obvezama. Poslodavci nisu marili za svoju nekvalificiranu radnu snagu pa od 1913. sve do 1928. nije sagrađena ni jedna zgrada ni za radnike ni za namještenike.[23]

Iz vremena Austro-Ugarske potječe slogan “Cijela Tuzla jednu kozu muzla”. Smatralo se da uništavaju šume pa je u Tuzlu poslan proglas kojim se zabranjuje držanje koza i zapovijeda pobiti sve koze. Jedno od tuzlanskih naselja, Mosnik nije se držao zapovijedi. Neki je stranac posjetio Tuzlu i vidio mještane gdje potajice čuvaju, hrane i muzu jednu kozu. Smislio je stih “Cijela Tuzla jednu kozu muzla, pa se hvali da se sirom hrani”. Danas ta koza je simbol snalažljivosti i otpora Tuzlaka u nadilaženju svih problema s kojima su se suočavali tijekom svoje povijesti. Po nekima legenda je potječe još od 10. stoljeća i da je vremenom mijenjala sadržaj. Legenda je bila motivom mnogima, mnogi su pisali, uključujući ozbiljne povjesničare, romanopisce i humoriste, o njoj i na njoj mnogi su doktorirali. Kružila je riječ da je prvo mlijeko u prahu proizvedeno u Tuzli od tuzlanske koze, a ne od Kulovićeve švicarske koze. Danas je u Tuzli spomenik tuzlanskoj kozi smješten ispred Hotela Tuzla.[15]

Novi vijek

U ratu u BiH Tuzla nije pala pod srpsku okupaciju. Kad su velikosrpske snage eliminirale Muslimane koji su bili nespremni, nedovoljno zaštićeni i neorganizirani po BiH, Hrvatska je slala najjače što ima u spašavanje ključnih komunikacije u BiH koje su držale državu BiH na životu i spriječavale kapitulaciju. Jedna je išla od ratom zaraćene Slavonije preko Doboja, a drugim krakom preko Tuzle ka srednjoj Bosni i Sarajevu. Obrane je bila teška jer to su bili tenkoprohodni pravci gdje hrvatske snage u to vrijeme nisu mogle parirati, ali pokušale su i vodile su se krvave borbe. General HV Petar Stipetić, tada zapovjednik Istočne Slavonije, dvaput je pokušao presjeći koridor koji je bio komunikacija zapadu Republike Srpske sa Srbijom. Dobro isplanirana akcija nije izveden i svaki put ga je spriječila visoka politika. Kod drugog takvog pokušaja i smijenjen.[40][41] Prvi put 108. brigada iz Slavonskog Broda je bila je predviđeni glavni nositelj planirane ofenzive kojom bi se oslobdilo Derventu. 5. na 6. listopad bez znanja i dopuštenja generala Stipetića napustila je položaje i vratila se u Slavonski Brod. Početkom prosinca 1992. general Stipetić sve je već dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Umjesto da se dogodilo oslobađanje Bosanske Posavine, presijecanje neprijateljskog koridora i rasterećenja Tuzle od izolacije, dogodilo se neugodno iznenađenje. Hrvatske snage krenule su u oslobađanje ovog dijela BiH, no Tuzlanski korpus nije ispalio niti jedan metak, niti su hrvatske snage mogle stupiti u vezu s njima. Stipetić je radi olakšanja pritiska na Tuzlu pokrenuo i 3. gbr HV, no tad ga je kod Cerne dočekao general Basarac i rekao kako mu je zapovijeđeno da brigada ne ide nikamo. U tom razdoblju ministar obrane RH Gojko Šušak izdao i zapovijed da se u Bosni smiju angažirati samo dragovoljci, zbog međunarodnih pritisaka na Hrvatsku, posljedica čega je bila da su Savu odbile prijeći 157. brigada i 139. brigada iz Slavonskog Broda, te 103. brigada iz Krapine. Zbog tih pritisaka stvorila se praznina na najosjetljivijim točkama na ratištu što je otvorili put srpskim snagama. Hrvatske snage nisu mogle poći ka Tuzli, jer zbog nedjelovanja snaga ABiH svaka ofenzivna akcija s prelaskom rijeke i plitkim mostobranom predstavljala je rizičnu pustolovinu. [42] Ipak, Tuzla je donekle ostala pošteđena ratnih djelovanja pa međunacionalno povjerenje nije narušeno kao u Posavini ili još više u srednjoj Bosni i djelovima Hercegovine na jednoj razini ostala pošteđena rata, povjerenje među narodima nije narušeno na način kako je to u Posavini, srednjoj Bosni i djelovima Hercegovine.[7] Nije ostala izolirana od bošnjačkog animoziteta prema ionako malobrojnim Hrvatima, kad su lokalni mediji 1993. prenijeli militantnu retoriku iz zaraćenih krajeva bošnjačko-hrvatskim sukobom u Tuzlu i već pripremanom napadu na Hrvate, premda su Hrvati prvi branili Tuzlu.[43][44] Krajem 1990-ih drugi veliki val Hrvata iselio je iz Tuzle.[7] Rasterećenje Tuzli predstavljala je pobjeda u bitci za Lisaču, lokaciji na Majevici. S nje je Vojska Republike Srpske nadzirala putne komunikacije i često topnički napadala Kalesiju, Živinice, Tuzlu i Lukavac. Bitka je počela 8. studenoga 1994. kada je kalesijska 241. sprečansko-muslimanka laka brigada Gazije, pod zapovjedništvom Halila Jahića, stavila u potpuno okruženje postrojbu Vojske RS, mahom s područja Ugljevika, koja se nalazila ovdje, dobro ukopana na uzvišenju i s atomskim skloništem. Nakon 17 dana borbe ARBiH zauzela je Lisaču. [45] Danas je Tuzla u Federaciji BiH. Poslije rata vlast u gradu drži SDP BiH i do danas vlast nikad nije preuzela stranka sa nacionalnim predznakom. Prijeratni tuzlanski gospodarski divovi doživjeli su u poslijeratnim godinama pljačkaške privatizacije, a radnici tih kompanija gotovo stalno prosvjeduju pred zgradama vladinih institucija, kako spavaju pred Vladom i Tužilaštvom i sukobljavaju se s policijom. 2014. godine izbili su u Tuzli prosvjedi bošnjačkog karaktera, koji su vrlo brzo eskalirali i proširili se na veliki dio Federacije BiH.[36][46] Tuzlu je pogodila ekonomska diskriminacija, neravnopravna raspodjela javnih prihoda naspram Sarajevske županije, dok je glavni grad Sarajevo izgrađivano financiranjem od tuzlanskih i inih novaca. Zbog mnogobrojnih društveno-političkih problema s kojima se suočavaju Hrvati u BiH na mikro razini, Hrvati opet iseljavaju iz Tuzle, što se intenziviralo 2016. godine, pa od nekada 50.000 danas je ostalo tek 15.000 Hrvata,[7] i broj Hrvata u Tuzlanskoj županiji prepolovio se u odnosu na predratni.[47] Bošnjačka pseudograđanska politika proklamira da je Tuzla multikulturalna, tolerantna, otvorena, progresivna, no to je samo onoliko koliko su institucionalno ravnopravni i njeni Hrvati, što nije zaživjelo u praksi. Svaka inicijativa vijećnika HDZ-a BiH u GV Tuzla označena je kao nacionalistička, etiketira ih se kao nasljednike kojekakvih profašističkih tvorevina, na dnevni red godinu i pol nije dospjela inicijativa za osudom žrtava svih totalitarnih režima niti brojni zahtjevi i pitanja vezana za položaj Hrvata. Pored političke neravnopravnosti, reduciran je i pristup javnoj službi. Hrvata nema gotovo nigdje u županijskim ministarstvima, zračnoj luci, bolnici, kad Bošnjaci odlaze u mirovinu u javnoj službi na njihova mjesta ne dolaze pripadnici drugih naroda. Snažna je neravnomjerna raspodjela javnih prihoda. 65 % teritorija Grada Tuzle izgrađeno je na “hrvatskoj zemlji”, uključujući i Termoelektrane Tuzla. Uplata koje TE uplaćuje prema Gradu zbog zagađenja okoliša ne raspoređuje se srazmjerno i u hrvatska sela i naselja. Hrvatskim mjestima u neposrednom susjedstvu Tuzle (Husino, Bukinje, Breške, Par Selo) uskraćuje se rješavanje infrastrukture, klizišta, rasvjete i svakodnevnih životnih problema. Školstvo ne sprovodi konstitutivnu ravnopravnost Hrvata obrazovanja na materinskom jeziku. Hrvatska djeca getoizirana su, jer nastavu na hrvatskom imaju samo u Katoličkom školskom centru sv. Franjo u Tuzli. Hrvatski jezik i nacionalna grupa predmeta u osnovne i srednje škole nadležno županijsko ministarstvo još nije uvelo.[7]

Tek u neovisnoj BiH Tuzla je dobila svoj prvi dnevni list ikad, usprkos relativno dugoj tradiciji tiskanih medija. Front slobode izašao je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je bio mjesečnik, pa dvotjednik, tjednik i prije nekoliko godina se ugasio. Nakon rata Mostar je dobio dva dnevna lista, Banjaluka čak tri, a Tuzla tek 2007. prvi. Pučanstvo i novinarske kolege dočekale su ga sa priličnim skepticizmom i predviđali su listu brzi kraj. List je preživio. Vlasnik je okupio ekipu od nekoliko velikih novinarskih imena i mladih diplomiranih novinara željnih dokazivanja, uložio dosta novaca i truda i projekt je zaživio. Prodavao se čak u drugim gradovima, Sarajevu, Zenici, Bihaću, Mostaru..[48]

Ako imate informacija o historiji sela, pošaljite nam ispod u komentaru.

Stanovništvo:

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Tuzla imala je 131.618 stanovnika, raspoređenih u 66 naselja.

Sastav stanovništva – grad Tuzla
2013. 1991. 1981. 1971. 1961.
Osoba 110 979 (100,0%) 131 618 (100,0%) 121 717 (100,0%) 107 293 (100,0%) 82 216 (100,0%)
Bošnjaci 80 774 (72,78%) 1 62 669 (47,61%) 52 400 (43,05%) 53 271 (49,65%) 19 205 (23,36%)
Hrvati 15 396 (13,87%) 20 398 (15,50%) 24 811 (20,38%) 27 735 (25,85%) 24 080 (29,29%)
Ostali 11 431 (10,30%) 6 285 (4,775%) 1 901 (1,562%) 1 452 (1,353%) 350 (0,426%)
Srbi 3 378 (3,044%) 20 271 (15,40%) 20 261 (16,65%) 21 089 (19,66%) 19 720 (23,99%)
Jugoslaveni 21 995 (16,71%) 21 131 (17,36%) 2 540 (2,367%) 17 519 (21,31%)
Crnogorci 527 (0,433%) 511 (0,476%) 477 (0,580%)
Albanci 189 (0,155%) 138 (0,129%) 135 (0,164%)
Romi 161 (0,132%) 73 (0,068%) 1 (0,001%)
Slovenci 159 (0,131%) 247 (0,230%) 358 (0,435%)
Makedonci 100 (0,082%) 131 (0,122%) 259 (0,315%)
Mađari 77 (0,063%) 106 (0,099%) 112 (0,136%)

 

Ako imate informacija o broju stanovnika i prezimenima, pošaljite nam ispod u komentaru.

Kultura i prevreda

Poznate građevine

Zastava Tuzle

Zastava grada Tuzla

Zastava Tuzle podjeljena na plavu i žutu površinu na kojoj se u lijevom uglu nalazi grb grada Tuzle.

Književnost

Nekadašnji ulaz u Behram-begovu medresu

Tuzla je grad velike književne tradicije. Odavde potječe Meša Selimović (1910 – 1982), jedan od najvećih pisaca jugoistoka Evrope, kao i Derviš Sušić, Stjepan Matijević, Matija Divković, Muhamed Hevai Uskufi.

Slikarstvo

Iz Tuzle potiču prvi školovani bosanskohercegovački slikari, Đorđe Mihajlović (Akademija u Minhenu) i Adela Ber (Akademija u Beču). Sredinom treće decenije prošlog stoljeća u likovni život se uključuju Franjo Leder, Ismet Mujezinović i Dragiša Trifković, čije stvaralaštvo postaje dominantan činilac duhovnosti grada. Iz Tuzle potiču James Haim Pinto, jedan od vodećih američko-meksičkih muralista, i Kristijan Kreković, slavni peruanski slikar. Historičari umjetnosti kao značajnu pojavu likovnog života Tuzle izdvajaju djelo Mensura Derviševića. Međunarodna galerija portreta u Tuzli je osnovana 1964. godine. Danas je Tuzla sa jednom od najvećih galerija portreta na Balkanu, važan grad za likovnu umjetnost. Već deset godina u Tuzli djeluje udruženje likovnih umjetnika pod nazivom Udruženje likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona – ULUTK koje je u decembru 2006. godine obilježilo 10 godina od svog osnivanja, a okuplja preko 50 članova kao i Udruženje mladih autora iz Tuzle.

Biblioteke

Pretpostavlja se da su prve biblioteke postojale u 17. vijeku, pri Behrambegovoj medresi i pri franjevačkim samostanima. Današnja Narodna i univerzitetska biblioteka opslužuje oko 100.000 korisnika, i ima preko 200.000 bibliotečkih jedinica.

Muzeji

  • Muzej Istočne Bosne posjeduje arheološku, etnološku, historijsku, biološku, numizmatičku i umjetničku zbirku. Među 50.000 eksponata sačuvani su tragovi kontinuiteta od 6500 godina života u tuzlanskom kraju.
  • Muzej solarstva, koji postoji u okviru Solane, baštini foto-dokumentacionu građu o historijatu solarstva.

Arhiv

Historijski arhiv Tuzla posjeduje 102 fonda i 22 zbirke, a ukupna količina građe iznosi 1500 dužinskih metara. Najstarija arhivska građa potiče iz 17. vijeka.

Muzika

U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovačko pjevačko društvo. Početkom vijeka djelovalo je više kamernih grupa, te limeni orkestri Kreke i Vatrogasnog društva. Državna niža muzička škola otvorena je 1949., a Srednja muzička škola 1957. godine. Pedesetih godina je osnovan i Veliki jazz orkestar. Među kulturno-umjetničkim društvima koja baštine folklornu tradiciju izdvajaju se KUD Bosna i UKUD Zvonko Cerić.

Pozorište

U Tuzli je 17. aprila 1898. osnovano prvo bosanskohercegovačko pozorište. Trenutno u Tuzli postoje dvije institucije kojima je primarna djelatnost pozorišni projekti.

  • Narodno pozorište Tuzla u kontinuitetu radi od marta 1949. godine. 1960-ih su pod krovom ove kuće djelovali pionirsko pozorište, baletna škola i sinfonijski orkestar. Časopis “Pozorište”, kao jedinstvena teatarska revija u BiH, pokrenut je 1953. godine.

Druga pozorišna kuća je Teatar Kabare Tuzla koji je nastao je na Svjetski dan pozorišta, 27. marta 2002. godine. Po svom organizacionom i programskom konceptu ovaj Teatar je kamerni i moderni pozorisni mehanizam. Posebno mjesto u produkcijskoj i repertoarskoj profilaciji Teatra Kabare zauzima festival TKT fest, koji se organizuje svakog 27. marta od 2003. godine.

Školstvo

Prvi organizirani oblici školstva datiraju iz 17. vijeka, i vezani su za Behrambegovu medresu. Danas postoje 23 osnovne i 17 srednjih škola, sa oko 25.000 učenika. Univerzitet u Tuzli je osnovan 1976., iako prvi oblici visokog školstva datiraju iz 1950-tih godina. Članice Univerziteta su sljedeći fakulteti: Tehnološki, Edukacijsko-rehabilitacijski, Ekonomski, Fakultet elektrotehnike, Fakultet za tjelesni odgoj i sport, Farmaceutski fakultet, Filozofski fakultet, Mašinski fakultet, Medicinski fakultet sa Visokom zdravstvenom školom, Pravni fakultet, Prirodno matematički fakultet, Rudarsko geološko građevinski fakultet i Akademija Dramskih Umjetnosti, te više instituta. Na Univerzitetu se obrazuje oko 15000 studenata.

Zdravstvo

Prvi oblici organizirane zdravstvene službe zabilježeni su 1874., kada je otvorena Hastahana – prva tuzlanska bolnica. Danas je Univerzitetski klinički centar najveća zdravstvena ustanova regije, sa 43 organizacione jedinice, među kojima devet zavoda i 13 klinika. UKC ima oko 1800 bolesničkih kreveta, oko 2400 zaposlenih, od čega preko 400 ljekara različitih specijalnosti. Dom zdravlja obavlja primarnu zdravstvenu zaštitu.

Sport

Organizirani oblici sportskog života datiraju jos i prije 1904. godine kada se u Tuzli formira Gombolaško drustvo (Gimnastičko društvo). Danas djeluju 74 sportske organizacije, u 19 sportskih grana, sa 6500 aktivnih sportista. Atletičari su ostvarili najveće uspjehe, osvojivši na desetine medalja na međunarodnim takmičenjima. Zlatan Saračević je bio evropski šampion i rekorder u dvoranskom bacanju kugle. Košarkašice Jedinstva su 1989. osvojile evropsku šampionsku titulu, pobjedivši u superfinalu petostrukog prvaka Evrope – ekipu italijanskog Primigija. Vrijedni spomena su zapaženi rezultati KBS Sinalco, koji postižu odlične rezultate na medunarodnim takmičenjima. Najveći broj tuzlanskih sportista je decenijama organiziran u 2 sportska društva – Sloboda i Jedinstvo, a najpoznatiji tuzlanski i, vjerovatno, bosanskohercegovački sportista svih vremena je Mirza Delibašić. A najpoznatija sportašica Bosne i Hercegovine je Tuzlanka Razija Mujanović, svojevremeno košarkašica Jedinstva iz Tuzle.

Ako imate informacija o broju privredi naselja ili kulturnim dobrima, pošaljite nam ispod u komentaru.

 

Putem pretrage možete provjeriti ko se sve testirao iz ovog naselja:  BAZA

 

Izvori: Wikipedia, Poreklo, Bošnjacki DNK projekat

 

Ako posjedujete još informacija, molimo vas da nam napišete u komentaru. Ako posjedujete vrijedne fotografije, pošaljite nam na mail: bosnjackidnk@gmail.com

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

REKLAME
Test
Test